Željko Mejakić, koji je kao rukovodilac obezbjeđenja koncentracijskog logora Omarska osuđen na 21 godinu zatvora za zločin protiv čovječnosti na području Prijedora, bit će uvjetno otpušten iz zatvora 25. januara 2019. godine, nakon što je rješenje o uvjetnom otpustu donijelo Ministarstvo pravde BiH. Radi se o “prvom čovjeku” najbrutalnijeg logora u bivšoj Jugoslaviji.
Čovjeku koji je učestvovao u zločinima, a nije sankcionirao druge zločince iz ovog logora. Povodom Mejakićevog otpusta, Stav objavljuje skraćenu verziju naučnog rada historičara Jasmina Medića o postojanju ovog logora i zločinima u njemu. Naslov rada inspiriran je riječima Mehmeda Alića, svjedoka Tribunala u Hagu
Piše: Jasmin MEDIĆ
Poslije srpskog napada na selo Hambarine 23. maja i u toku napada na Kozarac, koji je počeo 24. maja, na području općine Prijedor formirano je nekoliko koncentracionih logora i drugih mjesta nezakonitih zatočenja civila, od čega su Omarska, Keraterm i Trnopolje po počinjenim zločinima u njima najpoznatiji. U genocidnom projektu stvaranja jednonacionalne srpske države, u čiji je sastav trebala ući i općina Prijedor, kroz ove logore prošlo je više od 31.000 bošnjačkih i hrvatskih civila.
Iako su prvi zatočenici dovođeni i ranije, napismeno je odluka o formiranju logora verificirana 31. maja 1992. godine. Odluku je donio srpski Krizni štab Opštine Prijedor na osnovu naređenja načelnika SJB Sime Drljače. U dokumentu se navodi da je, “radi što bržeg i efikasnijeg uspostavljanja mira, na području opštine Prijedor naređeno da se kao privremeno sabiralište za lica koja se zarobe u borbi ili budu lišena slobode na osnovu operativnih saznanja službi bezbjednosti određuje prostor industrijskog kruga površinskog kopa rudnika Omarska”.
ZLOČINI U LOGORU
Prvi zatočenici dovedeni su 26. maja 1992. godine prilikom zauzimanja Kozarca, te se taj datum uzima kao dan “zvaničnog početka rada” logora Omarska. Odlukom nelegalne općinske vlasti aktivni policajac Miroslav Kvočka postavljen je na dužnost komandira logora. Njega je 28. maja naslijedio Željko Mejakić, a Kvočka je postavljen na dužnost zamjenika komandira. Logorska stražarska služba, sačinjena od pripadnika SJB, radila je u tri smjene. Prvu smjenu straže predvodili su Miroslav Kvočka i penzionirani policajac Dragoljub Prcać, a Mlađo Radić zvani Krkan, također aktivni policajac, i Milojica Kos zvani Krle drugu. Treću je predvodio Momčilo Gruban zvani Čkalja.
Željko Mejakić, kao načelnik bezbjednosti i komandir logora, bio je nadređeni i odgovoran za sve tri smjene straže u logoru. Imao je stvarnu kontrolu nad radom i ponašanjem svih stražara logora Omarska i većine lica koja su u logor dolazila sa strane. Odlukom o osnivanju logora “mješovita grupa isljednika nacionalne, javne i vojne bezbjednosti” zadužena je da provede ispitivanje zatočenika i da ih na temelju toga podijeli u kategorije. Ova grupa isljednika sastojala se od pripadnika kriminalističkog odjeljenja pri službama javne i državne bezbjednosti, kao i vojnih inspektora. Za rad inspektora odgovorna su tri imenovana koordinatora: Ranko Mijić, Mirko Ješić i potpukovnik Miroslav Majstorović. Kompleks logora Omarska sadržavao je veliki hangar, upravnu zgradu, “bijelu” i “crvenu” kuću. U logoru je bilo zatočeno ukupno 3.334 osobe, među njima 28 maloljetnih osoba i 37 žena.
Pod izmišljenim optužbama da su zatočeni jer su činili zločine nad Srbima, stražari su zatočenike sistematski tukli već prilikom dovođenja u logor. Protiv zatočenika nikada nije pokrenuta bilo kakva krivična prijava niti su optuženi za neka krivična djela od nadležnih organa prije srpskog preuzimanja vlasti, ali pravna osnova svakako nije bio prioritetan razlog njihovog zatočeništva.
Zatočenici su na osnovu ranije pripremljenog spiska i ispitivanja podijeljeni u tri kategorije. U prvoj (176 lica), koju je trebalo “izbliza nadgledati i prioritetno likvidirati”, nalazili su se ljekari, poslovni ljudi, profesori, sudije, advokati, poznati sportisti, vjerski službenici, novinari i drugi ugledni Bošnjaci i Hrvati. To su lica koja su optužena da su navodno učestvovala u napadima na srpske oružane snage. U drugu kategoriju svrstani su navodni ratni zarobljenici, osumnjičeni za organiziranje, pomaganje, finansiranje i ilegalnu nabavku oružja. Treća kategorija bila je sačinjena od ljudi za koje se smatralo da ne predstavljaju opasnost za srpski narod, a u logor su dovedeni kao “zarobljenici sa prostora na kojima su izvođena borbena dejstva i gdje su se zatekla zbog toga što je od strane ekstremista onemogućeno izvlačenje na bezbjedan prostor”.
Ukoliko su preživjeli početne torture, zatočenici su prozivani na ispitivanja. Ona su se dešavala po istom, ustaljenom pravilu. Svaki je logoraš pitan o posjedovanju oružja te je, pod pritiskom, bio primoran priznati da je uhvaćen naoružan i da je prije toga aktivno pucao na srpske vojnike ili civile. “Priznanja” su uredno zabilježena i dostavljana višim organima kao “dokaz” opravdanosti postojanja logora. Bez obzira kakve odgovore zatočenici davali, na teret su im stavljane razne lažne optužbe kako bi isljednici imali “razlog” za zlostavljanja.
Bilo je i onih koji nisu podvrgnuti ispitivanjima niti su zlostavljani u redu za obrok, nego su ubijeni odmah nakon osnivanja logora kako bi se ostalim zatočenicima pokazala nemilosrdnost stražarskih grupa. Naime, ubrzo poslije osnivanja logora te dovođenja prvih zatočenika počinjena su i prva ubistva. Jedan od zatočenika naveo je da je prilikom dovođenja u logor, neposredno nakon što su srpske snage zauzele Kozarac, vidio ubijenog Ahila Dedića. Dedićevo ubistvo potvrdio je još jedan zatočenik koji je, nakon dvodnevnog zatočeništva u Keratermu, doveden u Omarsku. Prema njegovoj izjavi, prva masovna ubistava u Omarskoj izvršena su 28. maja. On je pri zatvaranju u logor primijetio stražara Mlađu Radića kako prestrojava logoraše prilikom dovođenja. Radić je bio jedan od sudionika likvidacija tog dana. Prilikom dovođenja u logor ubijena su, između ostalih, i tri svjedokova poznanika: Hajrudin Jakupović, Zilhad Hodžić i Muhamed Ergelić.
Ubijanja i zlostavljanja zatočenika bila su redovna pojava u cijelom logoru. Najveći broj ubistava počinjen je u malom objektu zvanom “bijela kuća”. Svako su jutro logoraši ispred nje morali pokupiti tijela žrtava ubijenih tokom noći i tovariti ih u kamione TAM, koji su ih potom prevozili na neke druge lokacije. Poslijeratne ekshumacije pokazale su da su tijela ubijenih odvezena u neku od mnogobrojnih masovnih ili pojedinačnih grobnica na području Bosanske krajine.
Nezakonito smijenjeni načelnik Odjela za narodnu odbranu Opštine Prijedor Bećir Medunjanin doveden je sa suprugom i sinom u Omarsku sredinom juna 1992. godine. Već je prilikom dovođenja pretučen, tokom ispitivanja zlostavljan i iz upravne zgrade je prebačen u “bijelu kuću”. Dan kasnije su Medunjanina i još jednog zatočenika pretukli Duško Knežević i Zoran Žigić. Od posljedica batinjanja cijela glava mu je bila prekrivena ranama. “Bio je sav obliven krvlju, krv je liptala, na glavi su mu se vidjele velike i duboke rane.”
Zlostavljanje Medunjanina i drugog zatočenika koje su činili Žigić i Knežević nastavljeno je i sljedećeg dana, kada je i podlegao. Ubijen je i njegov radni kolega Mustafa Tadžić, nastavnik fizičkog vaspitanja u Kozarcu. Prije ubistva je Tadžić zlostavljan i primoran je slušati kako mu muče sina. Ostalim zatočenicima, a dok je i sam bolovao od prebijenih udova i slomljenih rebara, govorio je: “Čujete li, ono tuku moga sina! Znam ja dobro njegov glas.” Prozvan je narednih dana i nije se vratio.
Vezan lancima, doveden je u Omarsku i Slavko Ećimović. Prebijenog i nakon što su mu usta vezali žicom, stražari su ga vodili kroz logor i s ushićenjem vikali: “Evo, vundamentalisti, pogledajte još jednom svoga vođu i vidite kako bijedno izgleda!” Preminuo je od posljedica svirepog mučenja u kojem su učestvovali Žigić i Knežević, a koji su izradili “specijalne” metode zlostavljanja zatočenika. U ovaj logor mogli su ulaziti i drugi zločinci koji nisu obnašali nikakvu dužnost u njemu. Zatočenike su tukli i vojnici koji su dolazili s fronta, a bilo je i onih, poput Duška Tadića, koji su u straha od mogućeg odlaska na front svoje “ratne sposobnosti” iskazivali nad zatočenicima.
Dana 18. juna prozvani su u prizemlje hangara Emir Karabašić, Enver Alić i Jasmin Hrnić. Sva trojica bila su s područja Kozarca i dugogodišnji prijatelji Duška Tadića. Nakon prozivanja, počela su zlostavljanja nad ovim zatočenicima, u čemu je učestvovao i Tadić. Mehmedu Aliću naređeno je da u logoru nađe svog sina Envera, što je ovaj i učinio. Nakon što ga je našao u jednoj prostoriji, Enver je odbio izaći. Otac mu je rekao: “Meni su rekli: Ako te još jednom pozovemo, neće te biti.” Objasnio mu je da su zaprijetili kako će ubiti još dvadeset drugih zatočenika ukoliko ga ne dovede. Tada ga je Enver poslušao. Otac i sin su sišli niz stepenice, a Enveru je naređeno da legne, prilikom čega je udaren. Potom su oca Mehmeda, uz prijetnju da će biti zaklan, odveli prema drugoj prostoriji.
Prije nego je odveden, sin Enver mu je rekao: “Otac, čuvaj mi djecu, pazi mi na djecu.” Nakon toga je Mehmed čuo kako zlostavljači govore: “Ovaj je gotov, čime će sada praviti ustaše.” Emir Karabašić je prije ubistva viđen kako sjedi na stolu i krvari nakon što je isječen noževima. Prije nego što je ubijen, i Jasmin Hrnić je zlostavljan, a prema izjavama očevidaca, po njemu je “posipana crna tekućina, vjerovatno ulje”. Stražar mu je “stavio nogu na vrat i vrtio mu glavu s jedne na drugu stranu”. Prema izjavama svjedoka, zlostavljanje Karabašića, Alića i Hrnića trajalo je oko 35 minuta. Duško Tadić je jednom zatočeniku naredio da odgrize testise Karabašiću i Hrniću. “Umirali su u stravičnim mukama, dok su se zrakom razlijegali raspamećeni jauci.”
Karabašić, Hrnić i Alić nisu bili jedine Tadićeve žrtve. Taj trener karatea iz Kozarca isticao se po brutalnostima i nad ostalim zatočenicima kao što su Hakija Elezović i njegov sin Salih, koji je preminuo od posljedica mučenja. Od posljedica mučenja, u kojem je učestvovao Tadić i njegova grupa, preminuo je i Fikret Harambašić.
“Nakon što su G i svjedok H bili prisiljeni da vuku tijelo Jasmina Hrnića po hangaru, naređeno im je da uskoče u kanal, a zatim je Fikret Harambašić go i krvav od udaraca bio prisiljen da uskoči u kanal sa njima. Svjedoku H je naređeno da mu liže golu stražnjicu, a G da mu sisa penis i zatim da mu odgrize testise. Za to vrijeme, grupa muškaraca u uniformama stajala je oko kanala posmatrajući i vičući da jače grize. Sva trojica su zatim morala da izađu iz kanala, a svjedoku H je zaprijećeno da će mu nožem iskopati oba oka ukoliko ne bude držao Harambašićeva usta zatvorena kako ovaj ne bi vrištao. G je zatim natjeran da legne između Harambašićevih golih nogu i da ga, dok se ovaj otimao, udara po genitalijama i odgrize ih. G je zatim odgrizao jedan od Harambašićevih testisa i ispljunuo ga, te mu je rečeno da može da ode. Svjedoku H je naređeno da odvuče Fikreta Harambašića do obližnjeg stola, gdje je zatim stajao pored njega, a onda mu je naređeno da se vrati u svoju sobu, što je i učinio.”
SMJENA MLAĐE RADIĆA
Smjena straže Mlađe Radića bila je najbrutalnija. Većina ubistava počinjen je u toku nje. Pojedinci u njegovoj smjeni, poput Živka Marmata, Milutina Popovića i Draženka Predojevića, posebno su se isticali u agresivnosti. Zbog zasluga, Radića je SJB predložila za novčanu nagradu. U prijedlogu upućenom CSB Banja Luka, SJB Prijedor kao razloge za novčanu nagradu navodi kako se “nesebično zalagao na rasvjetljavanju djela muslimanskih ekstremista u prihvatnom centru Omarska, gdje je danonoćno radio…”
Ponekad je zatočenicima naređivano da se skinu goli. Izmrcvarene od zlostavljanja, stražari bi ih potom poredali i “kupali” vatrogasnim crijevima. Snažni mlazevi hladne vode udarali su ih po tijelima kao stražarske palice. Jednom prilikom izvedena je grupa od deset zatočenika na ovakvu vrstu zlostavljanja. U jednoj takvoj grupi bili su Kasim Grozdanić i njegov sin Suad. Nakon “kupanja”, stražari su ih tukli. Od posljedica zlostavljanja preminuo je 25-godišnji Suad na rukama svog oca Kasima.
Željko Mejakić je 21. juna potpisao spisak “angažovanih radnika” na obezbjeđenju logora Omarska, a kojima je trebalo izdati specijalne propusnice. Iako ovaj dokument ukazuje na činjenicu da je policija imala kontrolu nad logorom, zatočenici su potvrdili da su zločine počinile i osobe koje se ne nalaze na navedenom spisku, što znači da im je bio odobren ulazak u logor.
Ne postoji slučaj kažnjavanja počinitelja zločina u Omarskoj, od stražara koji su obnašali funkcije u logoru niti kazni nadležnih organa Opštine Prijedor – srpskog Kriznog štaba, SJB Prijedor, CJB Banja Luka, nadležnih vojnih, političkih struktura ili nekog drugog tijela. To možemo potvrditi na osnovu djelovanja Duška Tadića, Zorana Žigića i mnogih drugih srpskih zločinaca u logoru uz, u najmanju ruku, prešutnu saglasnost uprave logora i njoj nadređenih instanci vlasti. Zbog takvog blagonaklonog odnosa srpske vlasti prema logorskim isljednicima, ili čak odobravanja njihovih zločinačkih djela, svi oblici mučenja zatočenika bili su dozvoljeni.
Dakle, bez straha od bilo kakvih posljedica, u vidu eventualnih sankcija, svaki Srbin mogao je ući u logor i “sravniti račune” od ranije, zlostavljati svoje poznanike, te zbog materijalne ili nekih drugih koristi ubiti zatočenike. Tako je zbog materijalne koristi ubijen Hamdija Balić, vlasnik konfekcije “Tea” iz Kozarca. Stražari su ga izveli iz prostorije i tražili od njega informaciju gdje je sakrio svoj novac. Rekao im je da ga je stavio u plastičnu vrećicu blizu zgrade svoje firme. Automobilom je odvezen u nepoznatom pravcu. Poslije toga više nije viđen.
Česti su bili slučajevi seksualnog zlostavljanja u sklopu kompleksa logora Omarska. Jedna je zatočenica silovana sedam puta noću i dva puta danju. Jedan u nizu slučajeva seksualnog zlostavljanja počinjen je u “bijeloj kući” 26. juna 1992. godine. Stražari su pokušavali prisiliti Mehmedaliju Sarajlića da siluje jednu djevojku. On je preklinjao: “Nemojte, molim vas! Ona bi mi mogla biti dijete. Ja sam čovjek u godinama.” Na to su mu isljednici rekli: “Pokušaj prstom!” Odbio je znajući šta mu slijedi. Čuo se krik i udarci, a zatim je nastala tišina. Minut ili dva kasnije, u prostoriju je ušao stražar i tražio da izađu dvojica snažnijih muškaraca. Oni su otišli po Sarajlićevo tijelo. Kasnije je njegov leš viđen kod “bijele kuće”.
Istovremeno, dok su vršene likvidacije i drugi oblici zlostavljanja, srpski Krizni štab Opštine Prijedor donio je odluku da zatočenicima logora Omarska i Keraterm raskine radni odnos u svim općinskim organima, preduzećima i zajednicama. Tako su odlukom Kriznog štaba među smijenjenim bili Mehmedalija Kapetanović i Zijad Mahmuljin, obojica ubijeni u logoru Omarska.
U Omarskoj su bili zatočeni i (bivši) uposlenici Medicinskog centra “Dr. Mladen Stojanović” iz Prijedora. Općinska vlast bila je upoznata s njihovim zatočenjem, što se vidi i iz dokumenta koji je Drljača dostavio, sa spiskom od 19 uposlenika Medicinskog centra, ovoj ustanovi. Radilo se o radnim kolegama anesteziologa Milana Kovačevića, člana srpskog Kriznog štaba Opštine Prijedor, koji je mogao, ali nije htio, izvesti nekog od njih i spasiti.
Da bi povezali vjersku slavu i zločin, na pravoslavni praznik Petrovdan 12. jula stražari su organizirali slavlje u krugu logora paljenjem guma i prozivanjem logoraša. “Na taj dan su počeli izvoditi ljude iz prvih soba hangara. Začula se vriska žena koje su bile napolju. Potom sam osjetio smrad spaljenog mesa. Meso kada gori ima specifičan miris, a taj miris spaljenog mesa miješao se sa mirisom spaljenih guma. Svjedoci su potvrdili da su vidjeli ovaj masakr, trčanje zatočenih ljudi oko velike vatre, bacanje ljudi u vatru i, konačno, odvođenje leševa naredni dan.” Prema pouzdanim izvorima, sredinom jula ubijena je grupa od otprilike 18 zatočenika, što implicira da se radi o žrtvama proslave Petrovdana.
ZATVARANJE LOGORA
Druga polovina jula i početak augusta obilježeni su dovođenjem većeg broja zatočenika, odvođenjem grupa u “nepoznatom pravcu” i masovnom likvidacijom intelektualaca u Omarskoj. Nakon napada srpskih snaga na nekoliko bošnjačkih sela s lijeve obale Sane (Čarakovo, Hambarine, Rakovčani, Bišćani, Zecovi, Rizvanovići), dolazi do masovnijeg dovođenja zatočenika. Preživjeli muškarci iz ovih sela odvedeni su u toku napada u sva tri prijedorska logora, a procjenjuje se da je ubijeno najmanje 100 novopristiglih zatočenika u Omarskoj. Prema izjavama svjedoka, “tijela su odvožena u dvije pune ture i puna dva šlepera”.
Dana 24. jula izvedeno je oko 44 osoba i ukrcano u autobus. Rečeno im je da idu u razmjenu prema Bosanskoj Krupi, mada se ona, pokazat će se, nije dogodila. Odvedeni su i pogubljeni. Među ovim žrtvama bile su i dvije zatočenice, Sadeta Medunjanin i Edna Dautović. U ranim jutarnjim satima 29. jula dovezena su dva velika kamiona i u njih su utovarivačem ubacivani leševi. Upoznat sa zločinima svojih potčinjenih i svakako odgovoran za zločine, Drljača se obratio 1. augusta MUP‑u RS-a i VRS-u, podsjećajući ih da je sedam dana ranije dogovoreno da kontrolu nad sva tri prijedorska logora preuzme VRS, što do tog dana nije učinjeno.
Početkom augusta nastavljeno je masovno ubijanje u Omarskoj istim intenzitetom kao i krajem jula. Očiti cilj bio je da što manje ljudi preživi. Srpska vlast bila je pod pritiskom nakon što je dobila informaciju kako postoji mogućnost da će međunarodna komisija s ekipom stranih novinara obići logore pod kontrolom bosanskih Srba. Komanda 1. KK VRS-a naredila je da se “preduzmu sve mjere da se ti logori dovedu u povoljno stanje…”, što jasno pokazuje da je i ova komanda bila upoznata sa stanjem u logorima koji su bili u njenoj zoni odgovornosti. Dokaz tome jeste njen izvještaj podnesen kasnije, u kojem se govori upravo o Omarskoj. “Još jedna zanimljivost – sada svi peru ruke od logora i prihvatnih centara, pokušavajući da odgovornost prebace na ‘nekog drugog’ za izdavanje naređenja za masovne likvidacije civila u logorima i centrima…”
Uoči prvog raspuštanja logora Omarska 5. augusta, izvedena je grupa od najmanje 122 logoraša i odvezena prema Hrastovoj glavici (područje općine Sanski Most), gdje su pogubljeni. Među njima je bio i doktor Esad Sadiković, prijeratni predsjednik Udruženja otorinolaringologa Jugoslavije i ekspert Ujedinjenih nacija (UN) u Libiji i Američkoj Samoi. Sadikovićevo ubistvo još je jedan pokazatelj srpskog cilja likvidiranja prijedorske intelektualne, političke i vjerske elite bošnjačkog i hrvatskog naroda, što ukazuje na elitocid počinjen nad ova dva naroda.
Na osnovu prijava porodica i preživjelih logoraša, do sada je evidentirano 458 zatočenika Omarske koji su ubijeni ili su zadnji put viđeni u ovom logoru. Taj broj nije konačan.
stav
KOMENTARI