Nadam se da sa mamom imaš napokon zajednički jezik, jer sad naš odnos nije……kako bih rekla , usklađen. Više je talasast, gotovo buran. Znaš mamu, ne prestaje sa zahtjevima, a ja…. ja sam još divlja rijeka koja ruši sva pravila i ne prati ničiji pravac. Ja ne bih da budem mali poslušni robot koji najbolje od svega posprema svoju sobu. Ponekad se zapitam kako je mama mogla zaboraviti kako je lijepo biti mlad i čudim se da se sjeća muzike koju je voljela slušati. Liči mi na neku uglancanu , savremenu mašinu „zvocalicu41…. bez koje ipak ne mogu.
Šalje: Ana Maria Slijepčević Prima: Ana Maria Slijepčević
78400 Gradiška Smilje Kotur 3 78400 78400 Gradiška Smilje Kotur 3 78400
Ana Maria,
sjećaš se mene?
Sjećaš li se smeđih pletenica, baletnih cipelica? Onih silnih crteža koje čuvaš ispod kreveta sa još hrpom nepotrebnih, ali tebi dragih stvari? Evo otkriću ti da ja koja pišem si TI sa trinaest godina.
Zabavlja te pomisao da si ovo pismo pronašla slučajno. Zamišljam kako se kazaljke vremena u trenu vraćaju u prošlost i kako se zbunjena isključuješ iz svoje sadašnjosti da bi ušla u moj svijet. Mora da je uzbudljivo držati u rukama pismo koje si napisala sama sebi prije 32 godine! Ja o tebi ne znam ništa, ti o meni sve, bar onoliko koliko te sjećanje služi. Šta da ti kažem? Već 45 godina? Auuuu !!! Mislim, nemoj se uvrijediti, znaš mene- uvijek iskrena. Ali dobra vijest za tebe je da sad sigurno rasturaš matematiku! Šta kažeš? Ne treba ti!? Šteta, sa 13 godina ti je baš zadavala muke. Ali ne bih ja o mukama, ja bih o lijepim stvarima. Da se ne zamaraš prisjećanjem, evo ti „brza“ lista: Ti voliš da pjevaš, plešeš, svađaš se sa svojim najmilijima, da se smiješ i zasmijavaš druge, da pišeš pjesme, juriš mačke, da se tvrdoglavo igraš svih onih igara kojih drugi neće, da budeš brza i neuhvatljiva kao vjetar, a ipak tu kraj srca svima, da se boriš za pravdu tamo gdje te niko ne zove, da si u mašti svugdje samo ne tu gdje stojiš i da se tvoj pogled diže visoko, visoko
Volim da mislim da si još takva. Da li si? Molim te nemoj da budeš beživotni i dosadni namćor koji svakog kinji. Da znaš, takve viđam često i nije baš da me obara s nogu. Možda ćeš se nasmiješiti i pomisliti da sam djetinjasta, a to je baš ono što želim da zadržiš u sebi. Ako si upravo shvatila da si izgubila kompas i da si skrenula sa puta, onda nađi kompas, vrati se, počnimo ispočetka. Nije život sjedenje ispred televizora, niti oponašanje ljudi oko sebe. Isprike? Ne prihvaćam!
Jer- TI SI JA, JA SAM TI. NERASKIDIVO!
Duguješ mi sretan život. Ako se pitaš odakle sve ovo, onda znaj da moje oči dobro razumiju ono što vide,a to je svijet odraslih, znaš, klub kojem sad pripadaš. Svijet sa malo zabave i sa malo više obaveza, svijet koji misli da je na putu izgubio i ono što nikad nije ni imao. Ipak, nadam se da svoje balone čvrsto držiš u šaci i da ti nisu svi odletjeli u nepoznato dok si odrastala.
Nemoj me izgubiti! Vjerujem u sebe i danas i za 32 godine, vjerujem da sam pobijedila sve promjene i tuge ploveći i tražeći, otkrivajući……….. Mislim da sam za sve imala snage. Ako su ti zaiskrile suze sreće dok čitaš pismo koje je slučajno ispalo iz korica neke stare knjige, pismo davno izgubljeno i zaboravljeno, nemoj se čuditi-ja dobro pišem, zar ne? Nadam se da sa mamom imaš napokon zajednički jezik, jer sad naš odnos nije……kako bih rekla , usklađen. Više je talasast, gotovo buran. Znaš mamu, ne prestaje sa zahtjevima, a ja…. ja sam još divlja rijeka koja ruši sva pravila i ne prati ničiji pravac. Ja ne bih da budem mali poslušni robot koji najbolje od svega posprema svoju sobu. Ponekad se zapitam kako je mama mogla zaboraviti kako je lijepo biti mlad i čudim se da se sjeća muzike koju je voljela slušati. Liči mi na neku uglancanu , savremenu mašinu „zvocalicu41…. bez koje ipak ne mogu. Tako da- ako si sada nečija mama, što ne mogu da zamislim uz sav trud, onda za tebe nemam savjet, osim, možda, da uporediš sebe iz mladosti sa svojim djetetom. Možda ćeš ga bolje razumjeti. Da li si i sad u 45 godini svome tati u strogom centru srca? NJegova miljenica, ona kojoj se ništa ne odbija? I tvoj brat, čiji su ti obrazi bili najslađa čokolada na svijetu, nije li najdivnije čudo koje se rodilo u ovom životu? Sad, dok ti pišem, on ima 6 godina. Osjećam da je sve isto, da si me ostavila samo po godinama, a da si u srcu ostala ista, djevojčica sa trinaest godina. Dokm ti pišem, ovdje je tiho predvečerje. Petak, prvi april, kraj zamorne školske sedmice. Roditelji piju kafu, kao i uvijek, tiho razgovaraju, osmjehnu se povremeno, zovu me da sa mnom podijele nešto zbog čega se smiju. Brat se igra sa lego kockicama na tepihu, tik uz njih. Ovdje se rastajemo. Bilo je zabavno biti u ulozi prijateljice samoj sebi. Pokušala sam da te razveselim, mislim sebe sa 45 godina. Ludnica sa ovim- ja-ti- mi. Nadam se da si u ovim redovima pronašla nešto što će te bodriti, nešto što će ti izmamiti osmijeh prije svega, jer ti nikad nisi bila obična i dosadna. Bila si povjetarac koji nosi radost.
Tvoja mala, Ana Maria
P.S. Počešljaj se ponekad!
Ana Maria Slijepčević, učenica O.Š. “Vasa Čubrilović” iz Gradiške napisala je najljepše pismo na 45. međunarodnom takmičenju u pisanju pisama za mlade, u organizaciji Svjetskog poštanskog saveza.
KOMENTARI