Ovo mi se nije svidjelo kao šljakeru u Njemačkoj

HomeVijestiGlobus

Ovo mi se nije svidjelo kao šljakeru u Njemačkoj

Direktor Instituta Rober Koch: Njemačka ušla u četvrti val pandemije

NJEMAČKA je zemlja koja je omogućila dobro plaćeni rad stotinama tisuća ljudi s naših prostora. I moj dojam sveukupno je pozitivan – Nijemci u mom kraju su srdačni, poslodavci su korektni, uvjeti života spadaju u sam svjetski vrh.

Ali ima i stvari koje će vas nervirati. Pretpostavljam da svatko od nas tko je ovdje malo duže ima takav popis, a ovo je moje iskustvo.

Prespora administracija

Znam da su u našoj mitologiji Nijemci uvijek brzi i pedantni. Tako je to u industriji, ali administracija im je možda i gora nego kod nas. Izgubite vozačku dozvolu – novu ćete dobiti za tri mjeseca. Kako ćete voziti u međuvremenu? To je vaša briga, ne njihova.

Treba vam neka obična potvrda o zdravstvenom osiguranju – nakon što ispunite neki bezvezni formular i pošaljete ga, prvo će vam poslati potvrdu da su primili vaše dokumente. I onda ćete opet čekati mjesecima običnu potvrdu (što je najgore, istu proceduru prolazim svake godine – i njih nije briga što je stvar odavno formalno riješena, čak im i piše da su to već izdali).

Slabost administracije jest posljedica njihove štednje na državnom novcu, i to je u određenoj mjeri razumljivo, ali su malo pretjerali sa štednjom.

“Sigurna” vožnja

Nijemci uglavnom kupuju jače automobile, s minimalno 150 konja pod haubom. Imaju dobre ceste posvuda, ograničenja su 100 na sat. I onda s takvim mrcinama po tim cestama voze 70-80 na sat. A po gradovima se sve češće s tim Tiguanima i Kadjarima vucaraju s po 30 na sat.

Jer im je netko u autoškoli prodao foru da je to sigurna vožnja. Stvaranje dugih kolona zbog nečijeg nepotrebnog opreza oni smatraju vrhuncem prometne kulture.

I da se onda barem drže toga. Teglimo se mi nedavno za jednim takvim ziherašem, kolona se već razvukla, pa nam se još pali crveno na valjda jedinom semaforu u krugu od 15 kilometara. A naš junak sigurne vožnje blaženo prolazi dalje i ostavlja nas da čekamo zeleno.

(Ne)kultura glasnog prigovaranja

Ako bilo što radite nepravilno, netko će vas sigurno opomenuti. I to glasno i neuljudno. Vodim za ruku staru i onemoćalu klijenticu u trgovinu, pazim da ne padne i zaboravim staviti masku. “Masku gore!!!” viče na mene trgovac. Na takve ćete stvari naletjeti praktički svaki dan.

Kao da ih nitko nije naučio da se nešto može reći i normalnim, blagim tonom. U Engleskoj bi vam u ovakvim okolnostima netko samo polušaljivo dobacio “Hey, mate!” i mimikom vam pokazao da stavite masku (ne pričam napamet, živio sam tamo).

U Hrvatskoj sam godinama bio s biciklom na cesti – i valjda jednom doživio da mi netko nešto trubi i viče na mene. U Njemačkoj sam samo par mjeseci biciklirao cestama i odavno prestao brojati koliko puta su se derali na mene kroz prozor vozila.

Usput, najbolji odnos prema biciklistima na cesti vidio sam u Sloveniji. Nijemce bi tamo trebalo slati na ljetnu školu prometne kulture.

cijeli članak pročitajte OVDJE.

COMMENTS

WORDPRESS: 0
DISQUS: 0