Piše: Vedrana Maglajlija
Kada je paroh Nebojša Radić na krsnu slavu i obilježavanje 150 godina postojanja pravoslavne crkve Vaznesenja Gospodnjeg u mjestu Potoci organizirao iftar u crkvenim prostorijama za komšije muslimane, nije ni očekivao da će ta vijest odjeknuti u cijeloj regiji.
Za stanovnike ove mjesne zajednice koja pripada Mostaru, kojeg često nazivaju “grad slučaj”, zbog podjela, to je bilo nešto veliko, ali za vjerske predstavnike ne i toliko neuobičajeno, jer, kako kažu, imaju dobre odnose.
“Moramo pokazati da možemo vratiti komšijski život, tu božansku ljubav, među ljude. Neka ovo bude poruka svima da se može živjeti u normalnim odnosima”, kaže paroh, koji je iz Nevesinja došao u ovo mjesto u Bijelom Polju prije pet godina.
Pravoslavna crkva Vaznesenja Gospodnjeg obilježila je 150 godina postojanja Foto: Al Jazeera
Prepričava kako svake godine za krsnu slavu crkve priređuju svečanost, na koju pozivaju i svoje komšije.
“Međutim, ove godine zadesilo se da to pada na ramazan, pa je nezgodno bilo da pozovemo komšije muslimane, da ih ne uvrijedimo, te smo odlučili da napravimo malo iznenađenje za njih, da napravimo iftar u parohijskom domu kod naše crkve.”
Dan poslije toga, kako prepričavaju mještani, paroh je došao na iftar, koji je organiziran u sklopu nogometnog turnira u klubu Bijelopoljac, gdje su ga pozvale komšije muslimani.
“Ovdje je naš zajednički iftar u parohijskom domu pozitivno dočekan što se tiče naroda, bilo je dosta ljudi koji su zvali i hvalili taj potez iz cijele Bosne i Hercegovine. Čovjek, kojeg nikada nisam vidio, prišao mi i je i rekao: ‘Svaka Vam čast!’. Ja sam pitao: ‘Zašto, to je uobičajeno’, a on je odgovorio: ‘Nama je to golemo.'”, govori Idriz ef. Agović, imam Karađoz-begove džamije u Potocima, dodajući ipak da se ne radi o “bratstvu i jedinstvu”, kao prije, jer se ne može zaboraviti šta se događalo.
Idriz ef. Agović, imam Karađoz-begove džamije, kaže da je dobio mnogo poziva nakon iftara Foto: Al Jazeera
‘Ko je normalan, taj se uvažava’
Vjernici koji izlaze iz Karađoz-begove džamije izgrađene u 16. stoljeću potvrđuju ovo, objašnjavajući gdje koji komšija živi i kako su sve povezani.
“Ovdje je kao svugdje, ali bolje. Bijelo Polje prednjači u tom zajedničkom životu, jer je manje mjesto, pa se znamo. Nije kao prije kako je bilo, da se ne bi zanosili, išli smo na ponoćke, bajrame, desilo se šta se desilo, pa sad korak po korak… Ali, recimo, zajedno gledamo utakmice, djeca nam zajedno idu u školu i treniraju fudbal. Ko je normalan, taj se uvažava”, govori Meho iz Potoka.
Njegov komšija Šerif Ćosić dodaje da se prije četiri godine s porodicom vratio u Bijelo Polje iz Australije.
“Ne bih se vratio i ostao ovdje da mi nije dobro. Naprimjer, za Mostar mislim da je više politički podijeljen nego što je to slučaj s ljudima. Ljudi moraju samo izaći iz svojih geta, a ja iz inata hoću da budem ovdje jer mi je fino”, objašnjava.
Osim stare džamije iz 16. stoljeća i pravoslavne crkve stare 150 godina, u ovom malom mjestu je i župna crkva Presveto srce Isusovo te samostan sestara franjevaka.
“U Bijelom Polju postoje i četiri bazilike, koje datiraju od 4. do 6. stoljeća, ali neke su srušene. Naša crkva je sagrađena 1912. godine, a imamo i samostan časnih sestara, koje su tu više od 100 godina, imale su osnovnu školu, danas imaju dječiji vrtić ‘Sveta Klara’. To je mjesto gdje se buduće redovnice pripremaju za redovnički život”, objašnjava don Josip Galić, župnik u Potocima.
Nakon oštećenja u ratu, vjerski objekti u Bijelom Polju sada su obnovljeni, a neki mještani s ponosom nabrajaju šta se sve tu nalazi.
“To su naši duhovni rariteti, ja se ponosim tim, ponosim se što to postoji, što to ukazuje da tu žive tri naroda i ostali, koji se razumiju toliko godina, a bilo je teških i ružnih momenata”, kaže Miralem Gluhović iz Turističkog udruženja Potoci.
Župna crkva izgrađena je 1912. godine, a u Bijelom polju nalazi se i samostan časnih sestara Foto: Al Jazeera
SPC sponzor nogometnog turnira
Dodaje da je bitno pružiti ruku prijateljstva zbog djece koja sada tu žive, ali ne zaboraviti šta se desilo. S njim se slaže i Milan iz ovog mjesta, kojem je zabrinjavajuće što takve stvari moraju biti vijest.
“To bi trebalo biti normalno, uobičajeno, tako trebamo živjeti, ne govorim sada da se svi grlimo i ljubimo, ali normalan odnos je nešto bitno, jer ja zavisim od svog komšije i on od mene.”
U Bijelom Polju živi približno 1.000 Srba, kaže paroh te dodaje da se uglavnom radi o povratnicima.
“Imamo tu, naprimjer, jedan turnir u malom fudbalu, gdje je Srpska pravoslavna crkva sponzor svake godine, i to je isto bilo veliko čudo prve godine. Na tom turniru učestvuju i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci, i to je sve bez problema”, kaže.
Ljude treba okrenuti jedne prema drugim, ističe imam Agović.
“Ja se trudim tako živjeti i predstaviti svom džematu, ma ne mora neko ni biti vjernik. Islam to traži od nas da živimo u miru, prvo sam sa sobom, pa sa svojom porodicom, pa komšijom i čitavim svijetom. Ako je komšija nemiran zbog tebe, tu nema islama.”
Izvor: Al Jazeera
KOMENTARI