instant fap
NaslovnicaLokalne temeSanski Most

Poezija Šerifa Tihića vječno će živjeti

Poezija Šerifa Tihića vječno će živjeti

Sanjane je istinski ražalostila vijest da je nesretnim slučajem, u saobraćajnoj nesreći, smrtno stradao pjesnik Šerif Tihić. Nije imao porodicu, živio je povučeno, penzionerskim životom i često ga se moglo susresti na ulicama Sanskog Mosta.

Uvijek je bio raspoložen za razgovor, šalu i komentiranje aktuelnih društvenih prilika. Grad na Sani je odabrao za svoj drugi dom, jer je poput većine ostalih sugrađana Bošnjaka, pod prijetnjom smrću morao napustiti rodnu Bosansku Kostajnicu.

Samozatajno pisao je lirsku poeziju, obojenu patriotizmom i emocijama prema domovini, rodnom zavičaju i porodičnim vrijednostima našeg naroda. Pjesničke emocije najuspješnije je sublimirao u zbirci poezije „Baglame škripe“, gdje je progovorio o izbjegličkoj golgoti, srušenom i spaljenom zavičaju i tragediji koja je zadesila bošnjački narod.

Često je isticao kako se vremenom zaljubio u Sanski Most, njegove ljepote i vrijednosti, a svoja osjećanja na tu temu pretočio je u pjesme koje su objavljene u zbirci „Česma čemerlija“. Tihićeva poezija je imala vrijednost, a tome govori i to što je njegova pjesma „Bujrum u Bosnu“ prevedana na njemački i objavljena u književnom časopisu „Domovina“ koji izlazi u toj zemlji.

Tihić je nedavno okončao pisanje zbirke poezije za djecu pod nazivom „Sladoled“ i u planu je bilo da ona tokom ove godine ugleda svjetlo dana. Šerif Tihić je bio jedan od onih praiskonskih Bosanaca i Hercegovaca koje nisu promjenili savremeni životni tokovi, bioa je odan tradicionalnim vrijednostima, zračio je praiskonskom dobrotom i poštenjem. Ostaće zauvijek u sjećanjima Sanjana i svih drugih koji su ga poznavali. O njegovom bivstvovanju na ovom svijetu ostaće da svjedoči poezija koju je s velikim žarom i ljubavlju pisao. Šerife, nek ti je vječni rahmet!

Majko
Iako sam se isplakao,
Misli mi izlaze iz tijela
A vedro, plavo nebo
Nadvilo se nad Bosnom
Malo tijesnom, malo bijesnom
Ali sa srcem nježnim
Kojeg osjećam u srcu, majko!
Kao vjetrenjača
Okrenuo sam se ka rodnoj kući,
Pa zapadoh duboko u misli
Snijeg se prosipa po mezaristanu
I stišće cvjetove,
Koji i tugu i dušu liječe.
Ali skoro da to niko i ne vidi
U vremenu kada svaki život živim
Kao da mi je zadnji dan, majko!

Jabuka suza
Sjećam se majko
Tog bajramskog ručka,
Masne maslenice
I bungura od pšeničnog srca
Zejtina od mladog masla
I hošefa od džulabija
Jabuka tvojih suza
što si ih od mene krila,
što si ih često dimijama lizala.
Sjećam se majko da si
Za taj ručak kostajničkim kulacima
Danima kulučila
Sjećam se majko.
Sjećam!

Brdo Skakavac
Sjedim na vrh Skakavačkog brda,
A sunce i cvrkut vrabaca
Privijaju mi se uz tijelo.
Oko nas svuda se šum potoka čuje
I krik u meni davi
Gdje mi je djetinjstvo davno snivano?
Slušam potok što hukom teče
Pun modrih riječi,
A trave miruju pored njega
U sumrak dvadesetog vijeka
grme mitraljezi.
Zvijezde sijaju na nebu,
Gdje su i nekada sjale,
Kad Šefku ne bih spomenuo,
Tu majku tri sina,
Ime ovoga brda ne bi ovako mirisalo.

Izvor Bubnjarica
Vala, volim kad me
Njegovo sunce bije u čelo,
zagonetna boja njegove vode
Kad sapirem moje noge.
Čujes li me Bubnjarico,
Lice moga života
Ono nije biljka
Koja godi tvoja voda.
Kad spomenem tvoje ime
Duša mi se nalije suzama,
Kao jutarnji izlazak sunca
Ja te volim, izvoru Bubnjarico!

Grudva bijelih cvjetova
Danas je petnaest godina
Kako si umrla, majko,
Ja molim Boga
Da te u džennet primi
A meni da snagu
Da ti na pravi put
Izađem, majko!
Dubok, hladan mezar tvoj
Štipa dušu moju
Strašnu sudbu doživjeh
Od ove pitome doline Une
Majko!
Sad, kafana me vuče sebi
Kad neko čudesno sunce
U kojoj grudva bijelih cvijetova cvjeta.
Kažu, ko ne voli cvijeće i kafanu
Taj nije dobar čovjek, majko!

San
Voljeni grade
Na desnoj obali Une
Mozak mi postaješ
I ti i ćaršija.
Tu sam rođen
I proveo pola vijeka svoga,
Znam da sam stalno miran bio,
Zbog kostajničkog karaktera.

Priča priča
Iza mene nema mosta,
Iza mene nema rijeka
Zamnom nema ljudi,
Svuda okolo srušene kuće
Šute, šute…
S jučerašnjim bolom vežem
Današnji dan.
Uspomene u svakom koraku šute,
Izviru iz dana crnih gostiju.
Milo mi je, ne stidim se
Majčine mekuše i masne maslenice,
Džaba im što mi sad cvijeće daju
Kad ga ja ni pomirisati neću.
Ja sam priča koja se priča,
Već pedeset godina.

KOMENTARI