instant fap

Pogledajte kako su izgledali Tihić i Lukač u logoru 1992. godine

Pogledajte kako su izgledali Tihić i Lukač u logoru 1992. godine

Slobodna Bosna došla je u posjed fotografija snimljenih neposredno nakon što su u srbijanskom nemetinu iz logora u kojem su boravili mjesecima pušteni Sulejman Tihić i Dragan Lukač. Obojica su 1992. godine uhapšeni u svom rodnom Bosanskom Šamcu

Torturu u logorima Šamca  prošao je i svećenik fra Jozo Puškarić.

Nakon što je u BiH aprila 1992. godine prošao kroz tri logora, Sulejman Tihić, danas predsjednik SDA, a u to vrijeme advokat i predsjednik Opštinskog odbora ove stranke u Bosanskom Šamcu, prebačen je iz Bijeljine helikopterom na vojni aerodrom Batajnica kraj Beograda.

„Od 3. maja do 27. maja smo bili zatvoreni na aerodromu Batajnica u jednome zdravstvenom zavodu, u podrumu dolje. Bili su neki mali prozori ali su oni bili pokriveni dekama, tako da smo stalno bili u mraku. I tu je svaki dan bilo maltretiranje, udaranje, iživljavanje na svaki mogući način. Nije bilo vremena za spavanje, pogotovo nije bilo prilike ni za kakvu higijenu koja bi se odnosila na kupanje. Svako jutro kada trebamo otići u toalet da se tamo umijemo, morali smo poljubiti sliku Draže Mihajlovića i kazati dobro jutro, đenerale, pa tek onda ići u wc. Sva ta kretanja iz te sobe, preko hodnika do wc-a su praćena raznim udarcima. Jednog dana su došli u Batajnicu neki iz Vojske RS-a i odveli su Grgu Zubaka, Antu Lukača, Franju Barukčića i još neke ljude i vratili su ih u Bosnu. Znači iz RS njihova je policija, njihova vojska je mogla doći u Batajnicu i odvesti jedan broj logoraša“, ispričao je za RSE Tihić.

sulejman tihic logor
SULEJMAN TIHIĆ: Jedno 200 metara do te zgrade u kojoj se nalazio logor morali smo trčati kroz špalir gdje su nas tukli oni običani policajci iz KP doma Mitrovica, čak i zatvorenici. Ako padneš slučajno, zgaziše te. Morao si odmah da ustaneš i da trčiš dalje. Kad smo došli u tu zgradu gdje je bio vojni logor, tu ima jedno 50 metara do samice, tu na svakom koraku su tukli. I onda pred samom samicom su te skinuli skroz golog. Mene su golog skinuli i onda tukli. Ja sam jedno šest, sedam puta padao u nesvijest. Čim dođem svijesti, onda me ponovo pođu tući

Odatle su, priča Tihić, vojnim vozilima prebačeni u logor u Sremskoj Mitrovici, gdje su bili zatočeni i Hrvati iz Vukovara. Po izlasku iz vozila odmah su pretučeni. Nakon toga uslijedila su i druga maltretiranja, svjedoči Tihić.

„Jedno 200 metara do te zgrade u kojoj se nalazio logor morali smo trčati kroz špalir gdje su nas tukli oni običani policajci iz KP doma Mitrovica, čak i zatvorenici. Ako padneš slučajno, zgaziše te. Morao si odmah da ustaneš i da trčiš dalje. Kad smo došli u tu zgradu gdje je bio vojni logor, tu ima jedno 50 metara do samice, tu na svakom koraku su tukli. I onda pred samom samicom su te skinuli skroz golog. Mene su golog skinuli i onda tukli. Ja sam jedno šest, sedam puta padao u nesvijest. Čim dođem svijesti, onda me ponovo pođu tući. Tako su i sve druge. Takav je bio doček. Ja ne znam kako se to uopće moglo preživjeti. I poslije toga svaki dan ujutro su nas tukli i naveče. I bilo je i između – kad su posebno nas izvodili i tukli“, rekao je on.

Ipak, najteža 24 sata bila su u putu od Sremske Mitrovice do Nemetina gdje je razmijenjen. Malo vjerovatna istraga po prijavi logoraša iz BiH „Ja mislim da u fondu patnje jednoga čovjeka dovoljno je bilo preživjeti tu razmjenu, tih 24 sata koliko je trajala razmjena npr. kojeg logoraša iz Sremske Mitrovice u Nemetinu – šta su nam sve tim putem radili, koliko su nas tukli, ulazili seljani gdje se stajalo u tim selima, maltene svako te mogao svakog momenta ubiti, udariti, iživljavati se“, kazao je Tihić.

Sa njima u logoru je bio i Izet Izetbegović, predratni direktor posavskih državnih preduzeća, prvi predsjednik SDA Bosanskog Šamca, bratić osnivača SDA Alije Izetbegovića. U vrijeme dok je bio tehnički direktor Tvornice pletenog namještaja Šamac, Izetbegović je zaposlio Sulejmana Tihića.

dragan lukac logor
Dragan Lukač

“Porodica Tihićevog djeda je stanovala kod nas u kući dosta vremena, pa i Sulejmanov otac Mersad i njegov bratEsad Tihić, pukovnik JNA i profesor historije na Vojnoj akademiji u Beogradu. Ja sam bio veliki prijatelj sa Sulejmanovim ocem Mersadom, članom komiteta u Šamcu, koji je zbog partijskih pritisaka odselio u Doboj gdje je bio inspektor Službe društvenog knjigovodstva. Sulejman je bio pravnik u tvornici kratko vrijeme, a onda je otišao za sudiju općinskog suda. Ja sam tada otišao za Sloveniju i bio zastupnik za BiH veletrgovačke firme “Galtex-Tehno”. Tek kad je Alija 1989. izašao iz zatvora, ja sam došao u Sarajevu jer mi je umro brat Sead Izetbegović, dekan Šumarskog fakulteta. Tada sam se opet sreo sa Alijom, ali on ništa nije govorio ni o politici ni o osnivanju stranke. Mislim da nije vjerovao nikome. Zanimljivo je da me Alija nije htio uvlačiti u osnivanje SDA, ali sam ja samostalno bio inicijator osnivanja stranke u Šamcu, Brčkom i drugim gradovima Posavine. Naravno, odmah sam zovnuo Sulejmana Tihića, ali on dugo nije htio ući u SDA pošto je tada bio advokat”, kazao je za SB Izetbegović

“Polovicom aprila 1992. uhapšen sam od arkanovaca u kćerkinom stanu. Mlatili su me dva dana. Polomili mi prste, slomili sva rebra i udarali dok nisam oslijepio na lijevo oko. Tada sam imao stotinu deset kilograma, a kada sam razmijenjen imao sam 52 kile. Poslije dvadesetak dana su mene, Grgu Zubaka, Sulejmana Tihića i jednog od sadašnjih direktora SIPA-e Dragana Lukača i još petoricu ljudi prebacili u Beograd, gdje smo pred vojnim sudom u Batajnici osuđeni na smrt u maju 1992. godine. Donijeli su nam “Politiku” u kojoj je objavljena naša zajednička slika, a ja sam potpisan kao Alija Selimović “montrum iz Šamca”. Prilikom jednog ispitivanja sam tražio da pozovu generala Tumanova da posvjedoči da niko od Srba u Šamcu niti je progonjen niti ubijen. Tada su me krvnički premlatili jedan plavi momak i Crvena beretka Zvezdan Jovanović Zveki, koji je optužen za ubistvo srbijanskog premijera Zorana Đinđića“, pričao je Izetbegović.

KOMENTARI