Pokušaj da kažem neizrecivo

Pokušaj da kažem neizrecivo

Najava: Čekam i kasnim. Volim i ne volim. Slušam i govorim. Čovjek od krvi i mesa, želja i nadanja, strpljenja i instinkta.

Budi me buđenje mog grada. Tražim mobitel i provjeravam „notifikacije“. Čitam nove poruke, na bitne odgovaram, nebitnima ostavljam „seen“. Mailovi, nove fotke na instagramu, nove obavijesti na newsfeedu… Dan može da počne.

Odlazak na jutarnju kafu podrazumijeva uredan izgled, neizostavan osmijeh i dovoljno strpljenja i vremena za sve koji me žele pozdraviti, poselamiti, rukovati se sa mnom ili me potapšati po ramenu.

Prelazak ulice podrazumijeva usporavanje koraka približavanjem kraju pločnika, pogled lijevo-desno i jedva primjetno kimanje glavom u znak zahvalnosti strpljivom vozaču koji me je pustio da pređem.

Odlazak po potrepštine u trgovinu podrazumijeva puštanje kupaca koji imaju artikal-dva u korpi ispred mene, pomaganje prodavačici da spakuje kupljeno i ostavljanje kojeg feninga, da nakupi za kafu i čokoladu do kraja smjene i još srdačnije me usluži narednog puta.

Zašto nam je toliko teško da budemo fini? Zašto je pristojnost vještina koja se preteško i presporo uči? Gdje je nestalo ustajanje starijima u javnom prijevozu? Gdje je nestalo osmjehivanje zamišljenima na ulici, da ih „zarazimo“ svojim osmijehom?

Gdje su djeca koja dijele sendvič s gladnim drugom, odlikaši koji šapuću ostalima dok nastavnik pita, ljubavi koje opstaju nakon sedme godine braka i stari čijem iskustvu se divimo i s poštovanjem učimo od njih? Gdje idemo?

KOMENTARI