instant fap

‘Pravda za Davida’ – simbol nemoći običnih građana

‘Pravda za Davida’ – simbol nemoći običnih građana

Šta god da se desi nakon isteka roka koji je Davor Dragičević dao vlastima bh. entiteta Republika Srpska da riješe ubistvo njegovog sina, otac Davida Dragićevića već je uspio u jednoj stvari. No, ta stvar je, možda, ono u čemu nije želio uspjeti. Jer, Davor Dragićević je simbol nemoći svakog od takozvanih običnih građana (a tamo gdje ima “običnih” i “neobičnih” građana nema građanskog društva) naših zemalja da do pravde dođu kroz institucije sistema.

Borba Davora Dragičevića i grupe “Pravda za Davida” nije stvar koja se tiče samo Republike Srpske, još manje ekskluzivno srpska stvar. Nije potrebna mašta da se zamisli kako se scenario ubistva Davida Dragičevića i borba koju vodi njegov otac ponavlja u bilo kojoj državi bivše Jugoslavije. Nema se tu šta zamisliti: to se već desilo i dešava svuda oko nas, gdje god da smo i koji god da smo ti “mi”.

Tačka u kojoj će Davor Dragičević zaključiti kako je uzaludna nada da će sistem profunkcionisati i razmontirati sam sebe, pa se stoga odlučiti za radikalizaciju borbe, ujedno je tačka u kojoj će se sistem koji je tom čovjeku oduzeo i sina i pravo na pravdu pozvati na monopol države na upotrebu nasilja.

Nije li jasno da pobuna i otpor nemaju smisla?

Teško je zamisliti uporniju i pravedniju borbu od one koju vodi Davor Dragičević. No, on i aktivisti koji mu pomažu uskoro će stići do limita građanske borbe u sistemima kakvi su naše države, u sistemu kakav država jeste. Pokazaće se da čak i najuporniji i inventivno vođen građanski otpor nije dovoljan. No, on je, takav, ujedno i jedini dozvoljen. Izađe li van formata tog otpora, Davor Dragičević će osjetiti takozvanu snagu države: pardon, entiteta. Sistem, u svakom slučaju, građanima šalje sljedeću poruku: budući da sve što kao građani možete učiniti nije efikasno, a nikome od vas neće biti dozvoljeno da sam “izigrava državu”, te budući da država, to smo, a mi nismo vi, iako vama vladamo uz pomoć ideologije koja svijet dijeli na “mi” i “oni” – nije li jasno da pobuna i otpor nemaju smisla?

Šta god da se desi, građanima koji su na banjalučkim trgovima i ulicama tražili pravdu za Davida Dragičevića niko neće mogi zamjeriti da nisu učinili sve što je bilo u njihovoj građanskoj moći. Čak su, povodom njegove posjete Bosni i Hercegovini, pisali i ruskom ministru vanjskih poslova Sergeju Lavrovu. Od njega su tražili da im pomogne u njihovoj borbi i izgradnji demokratskih institucija u Republici Srpskoj. Jer on, kako su napisali, dolazi iz “demokratske zemlje”.

Situacija sa pismom Lavrovu, odnosno ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, jer on je konačna adresa, podsjeća na onu anegdotu o grupi golootočkih zatvorenika, koji, nakon što su pretučeni i mučeni, sjede u svojoj psa nedostojnoj ćeliji i naglas se pitaju: “Bože, zna li drug Tito šta nama ovdje rade?” Ako postoji čovjek koji sustavno suzbija i obesmišljava građanski aktivizam, to je Lavrovljev šef. Taj čovjek upravlja sistemom koji, kao noć, guta svoje neprijatelje, ne samo u Rusiji. Kao što su pokazale egzekucije njegovih političkih protivnika, ovaj svijet nije dovoljno velik da bi se na njemu sakrili Putinovi neprijatelji. Tražiti od Rusije da pomogne izgradnju demokratije i građanski otpor nalik je na zehtjev lavu da pomogne vegansku kampanju.

Izvrsni film Andreya Zvyagintseva Levijatan prikazuje kako sistem u Rusiji gazi ljude koji mu zasmetaju. Junak tog filma, nakon što odbije prodati kuću lokalnom moćniku, koji je na njenom mjestu naumio izgraditi “poslovni objekat”, biva lažno optužen za smrt svoje žene i završi u zatvoru. Njegovo lice, koje vidimo na kraju filma, lice je čovjeka u punoj ljudskoj nemoći, lice je čovjeka kojem je oduzeta čak i iluzija da je pravda moguća. Nakon što su ga izdali najbliži ljudi i sistem, njemu, možda, preostaje još nada u Boga. Ali i Bog je privatizovan: sveštenstvo nije uz njega, nego uz moćnika koji ga je poslao u zatvor.

Istina je na najdaljim granicama naše nemoći

Čovjek koji vodi sistem protiv kojega su aktivisti grupe “Pravda za Davida” ustali ujedno je i najagilniji igrač Lavrovljeve i Putinove politike na Balkanu. Pismo koje je Moskvi poslala grupa “Pravda za Davida” lišeno je smisla, ali Davoru Dragičeviću i aktivistima barem neće nauditi. Da su zahtjev za pomoć uputili ministru spoljnih poslova neke zemlje u kojoj demokratije, kakve god, zaista ima, bili bi optuženi da sarađuju sa neprijateljem.

Život se, kao što znamo, u principu ne odvija po scenariju holivudskih filmova. U njima je, naime, hepiend pravilo. U našim životima nije čak ni izuzetak koji pravilo da hepienda nema potvrđuje. Holivudske priče o građanskim aktivistima, novinarima i borcima za istinu, koji uspijevaju srušiti mračne devijacije sistema, ponekad su dovoljne za Oscara, ali nikad za pobijede u bitkama koje mi vodimo. U tim filmovima junaci se bore protiv odmetnutih dijelova sistema, ne sistema samog: sistem je, to je holivudska poruka, dobar. Samo mu ponekad treba pomoći da profukcioniše, treba ga pogurati, kao automobil koji ima problem sa paljenjem. Holivudski filmovi o borbi protiv sistema zapravo su propaganda tog sistema.

Levijatan govori o nečem drugom: o sistemu koji je jednak zbiru svojih najopskurnijih dijelova. Odsustvo pravde nije mrtvi kut, nego samo središte, samo crno srce sistema. Poruka Levijatana nije nihilistička, kao što poruka holivudskih priča o trijumfu građanskog aktivizma nije optimistička. Zvyagintseva ne zanima lažna nada, nego istina. Zato je Levijatan superioran ne samo umjetnički, nego i, da tako kažem, aktivistički. No, šta sa Levijatanovom istinom? Odgovor je: Tu, na najdaljim granicama naše nemoći, borba ne završava. Tu počinje.

Izvor: Al Jazeera

KOMENTARI