Organizacija Zimskih olimpijskih igara 1984. godine u Sarajevu, čijutrideset prvu godišnjicu obilježavamo ovog februara, značila je i dobranu promjenu kulisa grada, koje će bosanskohercegovačka prijestolnica zadržati do danas. Grad i obližnje planine dobile su nova naselja, hotele, sportske sadržaje, ulice su dotjerivane, mnoge prvi put asfaltirane, studentski domovi u Nedžarićima dobili su dodatnu zgradu…
Priču o sarajevskim naseljima izgrađenim pred Olimpijadu svakako bi trebalo početi od Mojmila i Dobrinje – stambenih naselja koja danas predstavljaju veliki dio grada Sarajeva i čine dom za desetine hiljada ljudi.
Naselja Mojmilo i Dobrinja izgrađena su ‘80-ih godina, a izvela ih je projektantska kuća DOM. Kao i njihov prethodnik, naselje Alipašino Polje građeno u ‘70-im godinama (od milošte nazvano “Sadaka City”), planiranog kapaciteta od oko 10.000 stanovnika, ova nova naselja predstavljaju jedan, tada već uobičajen način planiranja i finansiranja masovne stanogradnje širom bivše Jugoslavije. Njihova realizacija se odvijala uz pomoć sredstava samodoprinosa i putem formiranih SIZ-ova za oblast stanogradnje. Planiranje i izgradnja ovih naselja bili su odraz potreba za smještaj naglo rastućih kontingenata “novih” stanovnika u urbanim sredinama.
Gradnja je bila ubrzana, a upravo to je uzrokovalo nedovršenost ovih naselja. Ona nisu zadovoljavala sve potrebe svojih novih stanovnika, a ta nedovršenost će se zadržati i u godinama koje su uslijedile.
Dugi niz godina ova naselja, prije posljednjeg rata, imala su sasvim jasno monofunkcionalno određenje – predstavljala su tipična naselja spavaonice, koja su patila za neophodnim sadržajima. To znači da su stanovnici ovih naselja svoje druge potrebe, obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, kulturne, rekreativne, komercijalne, zadovoljavali u drugim, razvijenijim dijelovima grada. I danas se koristi znakovita rečenica “idem u grad“, jer se većina, živeći u ovim naseljima, nije identificirala s Gradom.
Ubrzanom gradnjom formirana su naselja Mojmilo i Dobrinja, koja su prvobitno mogla udomiti privremene stanovnike u funkciji olimpijskog sela, da bi kasnije ti kapaciteti postali domovi Sarajlija. Nevolja je u tome što su to bila ne dovršena naselja, nedovršena u svom funkcionalnom smislu i takva su ostala do rata, pa i poslije. Planirana su kao “mali gradovi”, no nisu u svojoj realizaciji dobila one planirane kapacitete koji bi im omogućili normalno funkcioniranje.
To je naročito potvrdio period ratne odsječenosti, izoliranosti, gdje npr.Dobrinja, kao naselje, nije imala neophodne sadržaje za neovisni opstanak. Tek sada se, u posljednjih nekoliko godina, ta naselja dopunjuju sadržajima, kako bi njihovo funkcioniranje podržalo i njihovu stvarnu održivost. Naročito u tome prednjači Dobrinja, koja je dobila niz kvalitetnih sadržaja iz polja obrazovanja, kulture i sporta, a očekuje se i poboljšanje kvalitete saobraćajne povezanosti, javnog transporta.
Ostaje da vidimo kako će se Sarajevo i Istočno Sarajevo pripremiti za veliki događaj – Evropski sportski festival mladih (EYOF) koji će se održati 2017. godine. Možemo li još jednom pokazati da gradovi Sarajevo i Istočno Sarajevo mogu biti dobri, najbolji domaćini najvažnijem, najvećem i najznačajnijem događaju nakon Zimskih olimpijskih igara 1984. godine?!
KOMENTARI