Uzela sam abdest i od tog dana namaza rijetko da propustim. Nisam ni znala da klanjam ali osjecaj da jedino u Allaha utočište mogu naći jači je bio od dunjaluka.
Nije meni do nečega što se ne moze uraditi, zagrli i hajde dalje, ljudi moji, meni je do one emocije, do stiska, do pune duše…Vapim za tim, da me grli kao ja svoju djecu..
Često sam plakala misleći onako pa zar njemu to nikada nije došlo na osjecaj, da zagrli?! Izgleda da nije, ukradem onaj cmok s jednog obraza na drugi kada dođem da ih vidim, i opet kada krenem i hajde dalje. Iskrena da vam budem, kada vracam misli u dane one mog djetinjstva nemam vam ni prepričati neki wow momenat koji sam provela sa tatom.
Nikada mi nije dosao u školu, nikada nije dosao ni na jednu priredbu, nikada nije dosao da me isprati na ekskurziju, tu je uvijek bila samo mama.
Nije mi dozvoljavao da se bavim bilo kojim sportom, mislio je čim krenem , popustiti ću u školi… a sve petice su morale biti….inace kazna je. Srednju školu sam upisala koju je on izabrao, fakultet isto tako…sve kako je tata htio. Nisam se ni bunila, jer njegovo NE je NE, bez objašnjenja ili pokušaja da popusti…kako mama kaze takav je, rat je učinio svoje.
Prokleti rat….jel svakoj djevojcici tako bilo?? Jel i njima rat uništio snove, igre sa tatom, zagrljaje sa tatom?? Jel svima, ili je samo moj ovakav i danas dan??!!Kroz moju posvetu vjeri, saburam…čekam i cekam. Svaki dan čekam, klanjam, posvecena porodici…
Uživam gledajući muža kako je pravi tata našoj djeci, obuzmu me emocije , srce veliko kao dunjaluk kada se maze, grle , ljube, zamislim u sebi eh da je i meni ovaj dječiji osmijeh na licu, nasmijem se ja ali nikada kao oni necu….moje djetinjstvo je proslo, vratiti ga ne može ništa, pa ni onaj rat prokleti…ni mome tati neće vratiti meko srce jedino mozda starost, godine ili moje dove Svevišnjem?!
Ja neću odustati, dova je spas, dova je sabur, dova je bliskost, dova je nada, dova je smiraj. A vjerujte, najlakše se živi sa smirajem u duši….
Hvala Vam na odvojenom vremenu
Nastavit ce se…
KOMENTARI