instant fap
NaslovnicaSanski MostLokalne teme

Priča djevojčice iz Sanskog Mosta rođene kao “ratno” dijete

Priča djevojčice iz Sanskog Mosta rođene kao “ratno” dijete

Odakle bih počela ni sama ne znam, vraćanje unazad mi je jako bolno, emotivno da danas sa 28 godina moram odvojiti par sati da plačem i “ispušem” svoju dušu…

Mama je ostala u drugom stanju u februaru 1992, sva sretna što ce mojoj sestri nakon 5 godina podariti brata ili sestru. Rat je počeo, znaju najbolje kako oni što su doživjeli, mama i tata mojih godina sada, tata po svaku cijenu želi ostati da se bori za domovinu, a mama sa sestrom odlazi u Hrvatsku kod tetke. 

U kuci moje tetke tada je bilo 22 ljudi u dvije sobe, tamo sam se rodila, u Rijeci na kantridi sa pogledom na more. Tata i dalje u ulozi komadanta, bori se za domovinu…Dani prolaze…godine , ja punim dvije, sestra 7, odlazimo sa mamom za Njemačku i prvi puta tata dolazi da upozna drugu kcerku.

Ne sječam se tog perioda, samo onako preko slika koje čuvam. Bio je kod nas par dana i vratio se nazad, jer kako je govorio mora braniti domovinu. I opet dani prolaze, mama radi , sestru i mene čuvaju majka i djed, ja mezimce spavam sa mamom svaku večer i ona je moj centar svijeta..

Dolazi dan kada sam imala oko 4 godine , priča se da rat završava i da tata dolazi po nas da se vraćamo kući. Mama me danima pripremala da ću kao imati svoju sobu, da neću spavati više sa njom, da će naša porodica konačno biti spojena jer idemo kod tate. Dragi čitaoci, u tom trenutku tata moj postaje meni kao stranac, odkud ja znam sta je tata, 2x u 4 moje godine me vidio i ja njega, nismo razvili odnos, ljubav niti bilo šta, moja mama je meni bila sve.

Vratili smo se, život je počeo novi, ja sa sestrom spavam, volim samo mamu najviše na svijetu…pitam je zasto me tata ne mazi, ne grli, ne igra se sa mnom, uvijek dobijem isti odgovor. On je takav, ne pokazuje emocije, rat je učinio svoje…

Uvod nisam mogla kraće, prekocit cu prošlost i nastaviti o sadašnjosti. Znate, još ja cekam onaj njegov zagrljaj, stisak, bilo kakvu emociju. Čekam evo 28-mu godinu.

Znate, nikad mu nisam rekla da ne mogu jos dugo jer dusa mi vrišti !!!On je jako obrazovan, uspješan, ugledan covjek, materijalno sve sto je mogao dao je… meni je to malo, bezvrijedno- nemam zagrljaj!Kada sam rodila drugo dijete, nakon 40 dana otišla sam roditeljima u posjetu, potajno se nadala možda me zagrli kada dodjem sa bebom, ništa i dalje ništa.

A ne mogu ni ja, bojim se neće me stisnuti kao ja njega. Volim ga kao svoja oka dva. Istu noć nakon susreta nisam znala šta da radim otišla sam u kupatilo i uzela abdest..

Nastavit će se.

KOMENTARI