Kao što se u narodu kaže: “Niko ničiju nafaku ne može uzeti. Svakoga njegova negdje dočeka”. Tako i Sanela koji je iz rata iz Bosne, sa suprugom Sanelom i maloljetnim sinom, došao u Njemačku, dočeka posao u automehaničarskoj radionici.
Marljivim radom i dobrim vladanjem svojim zanatom, brzo je Hermanu, vlasniku radionice, postao miljenik, najdraži radnik te ga on unaprijedi na radno mjesto dijagnostičara. Nije bilo auta kojemu on ne bi, i to vrlo brzo, znao odrediti kvar. Mnoge je uspješno i sam popravljao, a neke su, po njegovim instrukcijama, popravljali drugi mehaničari, njegove radne kolege.
Herman je, znajući da je Sanel bosanska izbjeglica i da nema stalnu boravišnu vizu, brinuo šta će ako mu radionica izgubi tako pouzdanog majstora. Zato je odlučio da preduzme nešto kako bi mu osigurao stalnu boravišnu vizu. Predložio mu je da se provizorno razvede od svoje Sanele te da vjenča njegovu rodicu, a da on, Herman, vjenča Sanelu. Tako bi oboje, i Sanel i Sanela, dobili pravi njemački boravak. A bili bi, naravno, skupa. Vjenčanja sa Nijemcem i Njemicom bila bi samo s ciljem da se dobiju papiri, tj. stalni boravak.
Sama pomisao na razvod od voljene Sanele bola ga je kao nož u srce. Ali, kako god razmisli, boljeg rješenja nema. Ubjeđivao je Sanelu da je nužno da to urade kako ne bi sina, koji je već napunio sedamnaest godina, vratili u Bosnu.
“Šta ako se rat, po završetku, opet obnovi? Hoćeš li da nam sin predevera iste muke kao ja”, govorio joj je.
“Ne dao Bog”, trgla se, pogledala u sina Anela koji joj je mimikom davao znak da prihvati očev prijedlog, te rekla: “Neka nam Bog halali, ali nemamo drugog izbora. Razvest ćemo se i uraditi kako je tvoj šef predložio”.
Platili su advokata koji im je veoma brzo, preko bosanskohercegovačke ambasade, regulisao razvod braka.
Herman je vjenčao Sanelu i ona je odmah dobila stalni njemački boravak.
Sanel je vjenčao Hermanovu rodicu Renatu, te i on dobi stalnu boravišnu vizu. I njihov sin je, kao maloljetan, uz majku dobio stalni boravak. Sinu su rekli da o tim vjenčanjima nikome ne govori. Nikada niko, osim njih, ne bi ni znao da se nije desilo ovo što slijedi. Naime, samo godinu poslije vjenčanja, Herman je umro od srčanog udara. Sanel i Sanela su plakali za njim kao za najrođenijim. Bio im je drag jer se dokazao kao pravi prijatelj. A fino im se bilo i družiti sa njim jer je uvijek bio raspoložen za priču i šalu. Htio je svakome pomoći, a posebno je volio Bosance i Hercegovce. Govorio je da su vrijedan i častan narod. Zato su teško podnijeli njegovu iznenadnu smrt.
Njegovi daljnji rođaci su predali na sud zahtjev o podjeli zaostavštine umrloga. Pošto je sud sve provjerio, došao je i do informacije da je iza umrloga ostala vjenčana supruga Sanela. Pozvana je na sud kako bi preuzela veliko bogatstvo koje je uključivalo firmu, kuću i veliku ušteđevinu. Kada su rođaci čuli da je Herman imao vjenčanu suprugu, digli su ruke od njegovog bogatstva i nasljeđa. Bili su veoma iznenađeni kada ih je sud ponovo pozvao. Naime, Sanela je sudu rekla da ona ne želi to bogatstvo. Rekla je da je to za nju haram. Ni sa čim ona, rekla im je, ne zaslužuje njegovo nasljeđe. Iako je Sanel govorio da bi trebala prihvatiti sve što je sljeduje jer je bila vjenčana za, sada umrlog, Hermana, ona to nije mogla.
“Dragi Sanele, nadam se da će nam, ako Bog da, biti oprošteno što smo se razveli i vjenčali sa tuđinima, jerbo to smo iz nužde uradili. A pohlepu za bogatstvom Bog neće lahko oprostiti”, govorila je čvrsto odlučna da neće uzeti ništa što je sljeduje od Hermanovog bogatstva.
“More bit bismo trebali bolje razmisliti? Možda je sudbina da baš ti naslijediš? Imamo i sina. Budućnost da mu obezbijedimo”, govorio je Sanel.
“Sanele, dragi, nije sudbina! Ovo nam je iskušenje! Hvala Bogu, Anel je zdrav i pametan. Neka radi i troši pošteno zarađeno. U tuđemu nejma nafake”, govorila je sa sigurnošću u glasu da baš tako misli.
Tako Hermanovi rođaci podijeliše nasljeđe. Ustvari, nudili su Saneli da i ona barem jedan dio uzme, ali ona nije htjela. Sanel se odmah razveo od Renate.
Šalio se sa svojom Sanelom, kazavši:
“Razveo sam se od Renate. Hoću da vjenčam udovicu Sanelu”.
“Nikad to, živ bio, ne spominji”, stidljivim glasom ga je molila da ne spominje njeno vjenčanje sa Hermanom.
Sanela i Sanel su se ponovo vjenčali u bosanskohercegovačkoj ambasadi u Njemačkoj. Sanel je i dalje radio kao dijagnostičar i majstor u radionici kojoj je novi vlasnik Ditman, daljni Hermanov rođak.
Anel je, također, učio zanat za automehaničara. Do sada je i on, najvjerovatnije, uposlen sa ocem u radionici na kojoj još uvijek stoji natpis: “Werkstatt ‘Herman hilft’, schnelle Autoreparatur” (Radionica “Herman pomaže“, brza popravka auta).
KOMENTARI