Ovaj specijalitet jedno je od omiljenih jela svima koji dolaze u grad na devet rijeka. Ćevapi su postali jedan od neizostavnih simbola i gastronomske ponude, ne samo Sanskog Mosta, nego cijele Bosne i Hercegovine.
Nepojmljivo je da gost posjeti Sanski Most a da ne proba čuveni sanski ćevap. Čuveni ćevapi prisutni su danas u cijelom svijetu a poznatiji su pod nazivom ćevapčići.Sinonim Bosne i ćevapa, daleko prelazilazi vezu između teritorije, naroda i jela, govori oautentičnom kulturnom nasljeđu.Oduvijek se vodi rasprava koji su ćevapi najbolji. To je postalo pitanje prestiža, ne samo u kulinarskoj nego i teritorijalnoj različitosti pripreme ćevapa, čiji su prvi i tradicionalniji.
U Bosni kažu, postoje četiri zvanična recepta, četiri vrste, četiri načina pripreme, kao i posebna načina serviranja.Mi smatramo i argumentovano tvrdimo, da postoji pet vrsta ćevapa, te da je peti autentičan i tradicionalan, a možete ga pojesti samo u jednoj ćevabdžinici.Radi se o Sanskom ili Smajinom ćevapu i njegovom autentičnom receptu koji se prenosi sa koljena na koljeno preko jednog stoljeća, već treću generaciju.
Priča o “Smajinim ćevapima” prerasla je u sansku legendu. Ovaj specijalitet omiljeno je jelo sanjanima i svima koji dolaze u Sanski Most. Niste bili u gradu na Sani ako niste probali autohtone sanske ćevape.
Ako Vas put nanese u Bosnu dobićete tople preporuke gdje možete pojesti najbolje ćevape u zavisnosti od regije. Tako će Vam preporučiti sarajevski, tuzlanski, travnički ili banjalučki ćevap. Ali u Sanskom Mostu možete pojesti originalne ćevape koji se prave kao i doba kad su ovim krajevima vladale Osmanlije. Sanski ćevap je specifičan po tome što se ne priprema u obliku štapića ili ploča po četiri sastavljena, nego su okruglog oblika.Čuvena natopljena lepinja, neizostavna kada je ovo jelo u pitanju, napunjena pojedinačnim ćevapčićima, kod Smaje oduvijek pravljeni u obliku lopti, popularnih “ćufti”.
Postali su pravi lokalni brend i duguju svoju slavu, koja ih čini jedinstvenim u Svijetu ćevapa, uključujući i poseban okus, jednoj skromnoj, vrijednoj i gotovo nepoznatoj familiji izvan lokalnih okvira. Smajil Čehajić je bio zemljoposjednik koji se bavio poljoprivredom i stočarstvom. Sticajem okolnosti počinje se baviti mesarskim poslovima, od samog početka vođen jasnom idejom da postane ćevabdžija i napravi najbolju smjesu od mesa za ćevape. Otvorio je ćevabdžinicu u blizini gradske džamije gdje je pekao ćevape na tradicionalan način, na roštilju pripremljenim na drveni ugalj.Miris roštilja se širio sanskom dolinom i privlačio prolaznike da obavezno svrate i probaju ćevape.
Od toga dana Smajo Čehajić je postao veoma bitna osoba za grad i njegove stanovnike, iako toga nije bio ni svjestan. Metod pripreme ćevapa koje je pravio Smajo su usvojili njegovi nasljednici i zadržali do danas.
Među njima je bio i jedan od Smajinih sinova, Suad zvani Sutko, kojem je Smajo prenio svoje umijeće a koji je sanske ćevape učinio mnogo čuvenijim nego što je iko mogao zamisliti, s obzirom da je u pitanju jedno jednostavno ali veoma prilagodljivo jelo, koje može postati drugačije zahvaljujući brojnim detaljima i trikovima onoga ko ga priprema.Sutkina genijalnost i upornost da nastavi tradiciju i ostavi svoj trag u beskonačnoj knjizi recepata “najboljih ćevapa” učinila je da sladokusci koji vole ćevape jednoglasno potvrde da vrijedi preći kilometre “da probaju Sutkine ćevape”
.A ko ih jednom proba, uvijek se vraća.Govorilo se da “čak i kada okus isčezava iz usta, miris koji dopire iz ćevabdžinice “Kod Smaje”, zauvijek ostaje urezan u sjećanje”.Danas tradiciju nastavlja član treće generacije familije Ćehajić, unuk odnosno sin Salahudin, poznatiji među sanjanima po nadimku Ala.
Ala odgovorno nastavlja tradiciju “sanskog ćevapa” uprkos agresivnoj najezdi jeftinog industrijskog ćevapa velikih proizvođača.Mi možemo tvrditi sa sigurnošću, da nije bilo familije Ćehajić, sanski ćevap bi danas vjerovatno bio isti kao u ostatku regije.Ali nije isti.
To je istorija gastronomske ponude Sanskog Mosta koja mora biti zabilježena i upamćena.
KOMENTARI