U posljednje čeitri godine iz BiH se iselilo više od 151.000 ljudi, što je populacija Banje Luke, drugog po veličini grada u državi, podaci su koje je objavila Unija za održiv povratak i integracije u BiH.
Približno 80.000 mladih u proteklom periodu napustilo je zemlju, saopćili su nedavno iz Instituta Kult, navodeći da je glavni razlog za odlazak besperspektivnost, nemogućnost napredovanja i loša opća klima popraćena stalnim tenzijama.
Međutim, 18-godišnji Dario Lončarević odlučio je da, kako kaže, bude kontrast ovoj statistici.
Rođen je u Italiji, a nakon što je njegova porodica napustila BiH zbog rata, tamo je završio i tri razreda srednje škole. Nagrađen je i jednogodišnjom stipendijom.
Ipak, prije dva mjeseca preselio se u Sarajevo, podnio zahtjev za bosanskohercegovačko državljanstvo te upisao Drugu gimnaziju – i to ponavljajući treći razred jer u Italiji nije imao neke od predmeta.
Istovremeno je sam pokrenuo projekat Fabrika promjene za veće angažiranje mladih u državi.
“Dosta ljudi se čudi i pita me zašto sam došao ovdje. Čak je jedna osoba koja se bavi povratkom ljudi imala takav komentar. Nije isto kada mi neko ko ima isto godina kao ja to kaže i kad mi kažu osobe koje bi trebale voditi društvo”, govori na početku razgovora Dario, koji uprkos što je cijeli život proveo u Italiji, odlično govori naš jezik, jer je, dodaje, stalno čitao novine iz BiH i regije.
Na preseljenje u BiH, u momentu kada puno mladih razmišlja o odlasku, odlučio se jer je, objašnjava, uvijek osjećao neku vezu sa gradom gdje su se njegovi roditelji ostvarili u svakom smislu.
“Na početku rata, mama i brat su uspjeli jednim od posljednjih humanitarnih autobusa pobjeći i otići kao izbjeglice u Hrvatsku. Otac je ostao ovdje, on je po nacionalnosti Srbin, i gotovo cijeli život je bio u BiH i smatra se Bosancem. Ostao je u Sarajevu skoro tokom cijele opsade grada kao visoki dužnosnik Armije BiH, a 1994. uspio je dobiti dozvolu da posjeti svoju porodicu, jer se nisu vidjeli dvije godine. Kada su se konačno sastali, brat ga nije prepoznao. Odlučili su zajedno otići na putovanje u Italiju. U početku se tata pokušavao vratiti ovdje, ali je zaustavljen na granicama, ali to je već bio kraj rata”, prepričava Dario sudbinu svoje porodice.
‘Mladi se ovdje osjećaju kao da nema nade’
Nakon što su odlučili da ostanu u Italiji, njegovi roditelji su od nule počeli ponovo graditi svoj život. Učili su jezik, pronašli poslove i uklopili se u društvo, ali nisu zaboravili odakle su, kaže Dario.
“Oni nikada nisu planirali napustiti Sarajevo, imali su tu sve u nekom socijalnom, profesionalnom smislu, ekonomskom smislu, bili su ostvareni. Mama je bila doktorica, tata je brzo postao visoki oficir. Njima je teško palo što su se našli u novoj zemlji gdje nisu znali jezik, izgubili su svoju imovinu, nisu ništa imali. Oni čak ni nisu toliko pričali o životu u Sarajevu. Ja sam htio da znam, postavljao sam pitanja, meni je to bilo fascinantno. Shvatam da su oni odlučili otići zbog nas, ali sam uvijek osjećao neku vezu i govorio sam – ‘zašto ste otišli, možda ste trebali ostati’. Uvijek mi je bilo krivo što su otišli.”
Zbog toga je, dodaje, stalno tražio priliku da dođe u BiH. Upisao je Ljetnu školu u Mostaru, Summer Youth Programme, u kojoj je ove godine postao i jedan od voditelja, te učestvovao u projektima Evropskog parlamenta mladih u BiH.
“Kad god je bila prilika, uvijek sam dolazio ovdje, tako da je bilo prirodno da dođem tu i živjeti.”
U Sarajevu planira i ostati, iako će, kaže Dario, ako ne bude našao studij koji kombinira ekonomiju i politiku, fakultet upisati u inostranstvu, ali će se definitivno nakon toga vratiti. Nada se da će to uraditi i njegovi vršnjaci koji, ističe, svi žele da napuste BiH.
“Oni kažu ‘ostani ti još malo ovdje pa ćeš se i ti osjećati kao mi”, a ja se nadam da neću. Oni se osjećaju kao da nema neke nade ovdje, misle da ne mogu naći posao, pokrenuti firmu. Ne misle da se trebaju baviti politikom, niti ih zanima šta se dešava u zemlji, niti ih zanimaju vijesti. Naravno, tu ima izuzetaka.”
Stoga većina njegove generacije planira studirati u inostranstvu, a da li će se vratiti zavisi od toga da li će se situacija u zemlji promijeniti.
“Trenutno ne vide perspektvu, ali mislim da su spremni vratiti se ako se nešto ovdje promjeni – a to ne znači samo ‘stavit ćemo nove cijevi i bit će vode’. Oni hoće da to bude jedna drastična promjena. Naravno, ne očekuju da bude kao u Švedskoj, ali očekuju da se puno toga krene mijenjati i da oni to osjete, da to ne bude samo najava na vijestima.”
‘Fabrika promjene’
Ovaj srednjoškolac zadovoljan je kvalitetom nastave i obrazovanjem koje dobija na programu međunarodne mature na engleskom jeziku u Drugoj gimnaziji. Ipak, navodi, bilo mu je apsurdno da se u školu nije mogao upisati kao Bosanac.
“Mogao sam se izjasniti kao Kinez, Japanac, ali ne kao Bosanac, to je smiješno. Treba naravno dati priznanje svim manjinama, ima cijela kolona tih manjina u aplikaciji, ali se ja ne mogu izjasniti kao Bosanac. Ne mislim da svi trebamo biti isti, treba postojati sloboda da se svi mogu izjašnjavati kako žele, ali to ne treba biti neka podjela i kočnica, nego naša jačina – da imamo tu različitost.”
Osim školskih obaveza, Dario se posvetio i drugim aktivnostima koje bi mogle doprinijeti da mladi ostanu u BiH, kao što je projekat Fabrika promjene.
Ideja je, kaže, inspirisati mlade i neformalnom edukacijom pružiti im konkretno znanje i podršku da postanu katalizator promjena. Sam je nedavno organizirao različita predavanja, radionice i rasprave.
“Razne ličnosti su došle kao gosti, od direktorice Vanjskopolitičke inicijative BiH do delegata iz Parlamenta FBiH, najmlađeg vijećnika u BiH, docentice sa Akademije scenskih umjetnosti i Harisa Kušmića koji je dobio nagradu ‘Mladi Evropljanin u 2017. godini’. Imali smo radionicu iz aktivizma, jedna aktivistica iz SAD-a govorila je o tome kako možeš organizirati proteste, imali smo radionicu o tome kako čitati vijesti na neki kritički način, jer u medijima imamo dosta stranačkih uticaja i manipulacija.”
Bavljenje politikom mimo članstva u nekoj od stranaka je ono što se sviđa Dariju. Kaže da se do sada uvijek bavio politikom prikladnom za njegove godine. Smatra da je tačno da ako se neko ne bavi politikom, politika se bavi njim. Zbog toga će, dodaje, sljedeće godine prvi put izaći na izbore u BiH.
“U jednoj zemlji je najvažniji intelektualni kapital, to nisu ni voda, ni šume, a on se obnavlja novim generacijama, mladim osobama. To moramo uraditi i u Bosni i Hercegovini”, zaključuje na kraju ovaj srednjoškolac.
Izvor: Al Jazeera
KOMENTARI