instant fap

Priče iz izolacije..

Priče iz izolacije..

Osim što neusklađenost mjera neupitno pokazuje konstantni disbalans u našoj državi, ono što zaista brine kod ovakvih mjera, jesu ljudska prava i ugroženost istih. 

Odjednom su se stariji od 65 našli na margini, kao osobe čije smo potrebe preko noći zanemarili i procijenili da im je dovoljno dati volontere koji će im kupiti i dostaviti namirnice na vrata. Ipak, svako ko ima roditelje, djedove i bake tih godina, vrlo vjerovatno će se složiti s time da ti ljudi također imaju potrebe, a jedna od njih je kretanje.

Šetnja od barem pola sata dnevno, osim što je korisna, nekima je i neophodna, ali ljudi su i dalje u ograničenju. Kako se nose sa izolacijom, saznali smo kroz njihove izjave za BUKU.

Slavica Glamočak je penzionisana učiteljica, koja živi u Jajcu, u Federaciji BiH. Ona za BUKU ističe kako su dosadašnje mjere ravne azilu i u potpunosti diskriminišu starije osobe. 

„Mislim da veća prava imaju psi lutalice. Iako sam sposobna za šetnju i prijala bi mi,  jer je ujedno i korisna za moje zdravlje, onemogućena sam u tome. Čak se ljudi sa štakama u bolnici upućuju da prošetaju makar na silu, da bi održali psihofizičko zdravlje. Nama nije dozvoljeno u bilo kojem terminu da prošetamo, makar pola sata. Ne možemo prošetati ni sami po naselju, iako nismo u grupi, ne ugrožavamo nikoga.“


Ističe da su pravila jako kruto shvaćena i veoma nepovoljno djeluju na psihofizičko zdravlje. Sebe smatra izuzetno jakom, ali postaje joj veoma teško.

„Objavila sam dvije knjige, sada pišem treću, oslikavam staklo, rješavam  ukrštenice, provodim kreativno vrijeme. Ipak, i pored toga, ja sam na kraju svojih snaga i, iskreno, pucam po šavovima. Meni je ovo grozno. Ne vidim kako kršim pravila ako sama šetam i ako sam negdje u prirodi. U šumi. Mimo naselja. Dakle, nisam u grupi, ne kršim nikakva pravila. Mislim da je neophodno da se svaki dan dozvoli jedan do dva sata koje će ljudi iskoristiti za šetnju.“

Dodaje da su i mjere koje su na snazi u RS, a koje omogućavaju dva dana po tri sata boravka na otvorenom, također minimalne. Apeluje da se ljudima omogući njihovo pravo na život i slobodno kretanje, na dnevnom nivou, makar po sat vremena.

U Prijedoru, u Republici Srpskoj, drugačija percepcija izolacije, također od penzionisane učiteljice, Jakupović Senke. Ona za BUKU ističe kako je sada dobila vrijeme da radi sve ono što nije mogla ranije.

„Sve te silne knjige, brošure, tekstove, koje sam ostavljala za neko vrijeme kad ću moći uživati u čitanju, sada su došle na red. Izvadila sam sve ono što je  nepročitano ili neotvoreno, iz plakara, polica, ladica…počela da slažem po stolu, ležaju, podu…svuda oko mene, znajući da neće niko doći i vidjeti taj moj „nered“. Uživam u raspoređivanju po važnosti za mene tu hrpu knjiga i papira.“

Na taj način prisjeća se situacija i dragih ljudi sa seminara, edukacija, od kojih je učila i sa kojima je doživjela nezaboravne trenutke.

„Ujutro uradim 5 Tibetanaca, vježbu koja me pokrene. Uz jutarnju kafu ili čaj pogledam vijesti da bih čula informacije bitne za sadašnju situaciju. Pročitam nešto što bih mogla zapamtiti, jer sam tad odmorna. Čim osjetim popuštanje pažnje, ustajem u kuhinju. Kuhanje me opušta, pravim jela koja su zahtjevnija, jer imam vremena. Nakon toga, još imam razvrstavanja literature i iščitavanje. Negdje se cijelo vrijeme čuje tiha muzika koja mi čini zadovoljstvo.“

Prvih dana odlučila se i na sređivanje garderobe, jer je, kako navodi, pronašla mnogo suvišnih stvari, koje bi nekome dobro došle. 

„Osjetila sam rasterećenje, lakše sam se kretala, bilo mi je sve pregledno i uredno. Nakon toga je krenulo moje druženje sa knjigama…i traje i trajaće dok ne prođe ovo sve…, a proćiće, kao i sve drugo, samo moramo biti strpljivi i disciplinovani.“

Ističe kako bismo svi sebi trebali postaviti pitanje čime ćemo biti srećni kada sve ovo prođe?

„Ništa nije slučajno, kako narod kaže, pa ni ova situacija. Udaljili smo se jedni od drugih, a posebno u krugu porodice. Svjedoci smo da imamo krizu porodice. Raduje me da će se roditelji i djeca zbližiti, bolje upoznati, razgovarati i sigurno riješiti mnoge nesporazume i dileme. Mislim da će djeca i mladi iz ovoga izvući najveću korist. U ovom periodu su sklonjena sa ulice i uticaja negativnosti koje nas okružuju.“

Nada se da će svi iz ove situacije izaći ojačani emotivno, intelektualno i psihički, te spremniji za nove početke, uspjehe i napredovanje, a za to će, vjeruje, sigurno imati prilike.

Ipak, prilike bi i u trenutnoj situaciji morale biti jednake za sve, uzevši u obzir da zaista nismo dovoljno svjesni posljedica koje izolacija može ostaviti na generaciju 65 plus.

Njihove potrebe ne mogu biti zadovoljene volonterskim servisom, ako ljudima u potpunosti ograničite kretanje, bez validnog razloga. Ljudi i nakon 65. godine zaslužuju čist vazduh, izlazak u šetnju u prirodi, ako su svjesni ograničenja i sposobni da se kreću.

Izvor buka

KOMENTARI