instant fap
NaslovnicaBlog

Prijedorske amebe

Prijedorske amebe

Piše: Alma Ćirkić

Juče sam se, nakon dugo vremena, čula sa svojim američkim prijateljem s kojim sam radila prije mnogo godina. Pričljiv kakav je uvijek bio, pohvalio se mnogim lijepim stvarima u svom životu. Penzionisani vojnik koji je umoran od putovanja i ratova konačno uživa u miru i ljepoti jednog od predgrađa Los Anđelesa. Obrađuje mali vrt, čita, izlazi sa prijateljima na večere, razne izložbe i premijere. Flertuje sa jednom doktoricom i na prozorima svog doma uzgaja orhideje. Nikako da pogodi pravi procenat vlažnosti zraka koji im odgovara, kaže.

„Šta ima u Prijedoru?“-pita me. „Jesu li stvari bolje nego kad sam bio dole? Ekonomska situacija? Radiš li? Ipak je prošlo tako mnogo od rata. Za očekivati je da se stanje stabilizovalo.“
„Aha. Baš jeste.“-najradije bih odgovorila ironično. Umjesto toga, ispričam ja njemu kako je mir, kako se ne puca, kako nije loše. Imam posao i tako to. Kako da mu kažem istinu? Sramota me je. U zemlju bih propala. Prekinuli smo razgovor. Čućemo se, kao. Javiću se ja njemu drugi put da mu detaljnije ispričam o tome kako živim. Malo morgen. Ne mogu od sramote, majke mi. Šta da kažem čovjeku?

„Znaš ono kad si ti bio, pucali smo jedni na druge. Onda smo se tako većinski poubijali pa nam je i to dosadilo. Onda smo se kao malo smirili. Par godina samo, pa nešto kao gradili i popravljali. Pokušavali se vraćati svojim kućama. Pokušavali vjerovati ljudima koji su isplivali kao vođe. Zeznuli smo se, John. Oni nisu zaslužili naše povjerenje. Doveli su nas u stanje gore nego što je bilo ‘92. Sad pucamo na svoje. Tada si barem znao ko ti je neprijatelj. Sada, ne znaš ko nosi pištolj, nož ili šrafciger.

Sjećaš se, John, koliko si puta komentarisao da je bitno da djeca znaju istoriju i da iz nje uče? Nije bitno uopšte. Nije ako nema djece. A u prijedorskim školama ih je sve manje. Prije par godina smo obnavljali škole. Sada se zatvaraju. Odjeljenja broje po tri učenika. Toliko o budućnosti ove zemlje.
Sjećaš li se kako si mi pričao da je jako bitno da se utvrdi istina i oda počast žrtvama da bi se nastavilo dalje? Ma kakvi. Nastavili smo hodati po njihovim kostima. Čujemo kako nam krckaju pod nogama, ali se ne obaziremo. Kakva smo samo čudovišta postali… Misliš da nismo?! Varaš se.
Znaš li da nam ništa nije sveto? Ni naša djeca. Ne vjeruješ mi? Znaš da smo pričali da nam je žao sviju ali najviše djece koja stradaju u ratu? Sjećaš li se bebe koju su pred našim očima vadili iz masovne grobnice? Ono kad nisam radila par dana jer sam zanijemila od šoka? Djeca i danas stradaju, John. Izađu u grad. Ne vrate se. Završe sa srafcigerom u vratu. Završe pretučeni, silovani i mučeni. Neka se nikada i ne pronađu.

Znaš li da imamo samo par hrabrih očeva koji nešto pokušavaju promjeniti? Znaš li da ih uglavnom podržavaju majke? Kako da ti kažem da nam nije smetalo par godina rata, da nam ne smeta što živimo kao životinje 23 poslijeratne godine, ali nam smetaju ljudi koji se skupljaju na trgovima u Sarajevu i Banja Luci proteklih par mjeseci i traže pravdu za svoju ubijenu djecu? Umjesto da smo im zahvalni i da ne odustajemo, mi već uveliko prevrćemo očima jer sve to predugo traje! Od 28 godina rata i poratnog mentalnog silovanja se nismo umorili, ali od nečijih par mjeseci pokušaja da nas izbavi iz ludila jesmo?! Uvijek si govorio da smo čudni…

Kako da ti kažem da ova zemlja krvari i umire više nego u ratno vrijeme? Kako da ti kažem da ljudi nikada nisu bili pasivniji? Kako da pričam o tome da se Prijedor koji sam toliko voljela konačno gasi? Ne gasi ga neprijatelj, John. Gasimo ga mi. Indiferentni stanovnici ovog grada. Svi smo kao hipnotisani i svi kao glumimo da smo normalni. Imam i ja vrt, John. I čitam kao i ti. Na premijere i u pozorište ne idem. Ne zato jer ne želim. Ne idem ni na večere sa prijateljima. Ne zato što nema restorana. Nema prijatelja, John. Odlaze. Lakše je sa četrdeset otići i početi negdje ispočetka, nego stati rame uz rame s nekim i zahtjevati život dostojan čovjeka.

Umorna sam, John. Bijesna i razočarana. Tužna što smo ovakvi. Ali neću ti o tome pričati. Ne zato što smo ponosan narod. Ponosni su borci i teže ka promjeni. Zato što sam kukavica, kao i svi moji sugradjani… Zato ti kažem.

Dobro je, John. Za sada još ne puca iznad glave. Izgleda da je nama, prijedorskim amebama, bosansko hercegovačko srpsko hrvatsko muslimanskim ovcama za šišanje, to ipak sasvim dovoljno…

KOMENTARI