Psi lutalice haraju ulicama naših gradova
Problem pasa lutalica nije nešto što nam je nepoznanica. Naprotiv, problem egzistira već duži vremenski period i s vremena na vrijeme kulminira konkretnim napadom na građane. Onda kada se to već desi, uglavnom je po srijedi čoporativni napad, tako da se žrtva (nerijetko dijete), jako loše \'provede\’. Neke statistike kažu da su samo u posljednjih pet godina, psi lutalice ugrizli 3.657 građana glavnog grada BiH. Dakle, radi se samo o jednom gradu – Sarajevu.
Na problem pasa lutalica sam ukazivao prije nekoliko mjeseci kada su mi (već četvrti put), rastragali mačka, a čemu je svjedočila moja kćerka koja je tad pohađala prvi razred osnovne škole. Dijete je ispred svoje vlastite kuće, posmatrajući nemili događaj sa balkona, svjedočila kako nekoliko razjarenih pasa trgaju njenog kućnog ljubimca! Treba li spominjati koliko je taj događaj i kakvog traga ostavio na moje maloljetno dijete koje je, vrišteći sa balkona, gledalo doslovno prepolovljenog kućnog ljubimca čija se utroba razlijevala po asfaltu!?
Kao savjesni građanin, nakon ovog događaja sam otišao u komunalno kako bih prijavio slučaj i zatražio pomoć u rješavanju dotičnog problema. Tamo me je ljubazno dočekao gospodin, koji me je pažljivo saslušao i na kraju mi, vidjevši koliko sam uznemiren, (jer sam mu pokazao fotografije rastrganog mačka), tiho rekao kako oni na tom problemu rade, ali kako nažalost ne mogu ništa konkretno riješiti, jer je pasa na svakom koraku, a oni imaju samo jedno vozilo i jednog uposlenika. Na moj upit šta ja kao zabrinuti roditelj mogu i trebam poduzeti dalje, čovjek je samo slegnuo ramenima. Bilo mi je sve jasno.
Nakon samo tri mjeseca, psi lutalice su mi tastrgali troje mačića u vlastitoj avliji. Nekoliko puta prilikom odlaska u školu, mog trinaestogodišnjeg sina, ali i djecu iz komšiluka, također su napadili psi lutalice, koji je \'za dlaku\’ izbjegao fatalnu sudbinu. Posmatrao sam tu nešto stariju djecu iz komšiluka (13 – 15 godina) koji se, kao u neko ratno doba dogovaraju gdje će se i kada sutra ujutro naći kako bi se zajedno prebacili do škole, jer su se u grupi sigurnije osjećali. Naravno, od tada pa do dan danas, moja djeca ne odlaze sama u školu, jer tako nešto realno i objektivno predstavlja veliki rizik.
Poznajem mnoge roditelje koji svakodnevno odvode djecu u školu, upravo iz spomenutog razloga. Razgovarao sam sa mnogim ljudima koji su bili napadnuti od pasa lutalica, ali imam osjećaj da ovaj problem lagano postaje nešto što je društveno prihvatljivo i o čemu nema potrebe razgovarati!? Poražavajuće. Jutros su moja supruga i kćerka na putu do škole ponovo napadnuti. Uspjeli su se nekako izvući… Dijete je vrištalo, skoro da je fras dobilo, izbezumljeno… Moja maloljetna kćerka je jutros u školsku klupu sjela uplakana.
Odmah sam nazvao ljude iz komunalnog, objasnivši im što se jutros ponovo desilo i pozvao ih da dođu na lice mjesta. Ljudi su u roku od sat vremena došli. Međutim, na osnovu onoga što sam imao priliku tada vidjeti, zbog neadekvatne opreme i nedovoljnih ljudskih resursa, i pored zaista velikog zalaganja i truda ovog uposlenika (čovjek radi sam), čovjek nije mogao uhvatiti ni jednog velikog psa, jer su toliko agresivni da su nekoliko puta na nas nasrtali.
Uspio je uhvatiti i u azil za pse odvesti 4 mala psića, a koji su iza sebe ostavili najmanje 10-tak \'braće i sestara\’ (sa svojim \'roditeljima\’) koji će u narednih par mjeseci izrasti u velike i opasne pse koji će terorizirati građane.
Kada se moja kćerka danas iz škole vratila kući, prvo što me je pitala jeste: \'\'Babo, možemo li odseliti odavde? Ja se babo bojim!\'\’ Postoji li rješenje? Postoje li odgovorni?
(Zabrinuti građanin S. Mosta)
KOMENTARI