Imala sam posebnu čast i zadovoljstvo da na prvoj promociji knjige, uvažene Aide Begić budem moderator i promotor.
Između ostalog sam kazala:”Od kad je postalo vrijeme i od kad je stvoren insan, u njegovom bivstvovanju je da svoju sreću i radost dijeli sa dunjalukom, pa da sreća bar na trenutak dotakne i druge. Tugu i kahare duša insanska živi sama sa sobom, tugujući u svim svojim nutrinama, sama.
Aida Begić je ćutala svoju tugu, svoju bol i svoje kahare. Ćutala ih je dovoljno dugo, do onog momenta kada su oni postali njena snaga. Kada je ta snaga prožela njenu srž i svo biće, odlučila je da ih podijeli sa nama, kroz najljepši mogući vid ljudskog izražaja- pisanu riječ, pjesmu, prozu. U ovoj knjizi, Aida je ispisala sav sevdah svog života.
Svoje kahare pretočene u snagu, večeras je prvi put podijelila sa dunjalukom i noćas su Aidni Kahari postali DUNJALUČKI, baš ovdje gdje je ponikla, rasla i dobila krila života.Jednom sam zapisala, a pod uticajem viđenog u našoj Bosni ponosnoj da na dunjaluku ne vidjeh ljepših, a ni čišćih lica, ko u naših nana i žena.Starost im se u očima ogleda, a na licu ni jedne bore nemaju.
To im abdest saprao sve kahare života njihovog, a samo one znaju kako ga živješe. Pa kako stare sve ljepše bivaju i sve više na džennet mirišu.Aida je potkrijepila ovu moju zapisanu misao, pa neka ostane tako u našim spoznajama i življenju duboko utkano da Bošnjakinje svoje kahare abdestom umivaju. Ponekad ih ćute, ponekad tiho šapuću, a nekad i zapis o duši napišu. I sve to ne mijenja činjenice da su i dalje plemenita roda i korijena, da su jake, stamene, pomalo tersli i odvažne i tako sve do dana sudnjega, dok sirat ćupriju bez bremena na plećima ne prođu.
“Knjiga koja zavrijeđuje našu pažnju. Zbog posebnog stila i načina pisanja, zbog svoje tematike i fokusa, morala bi se naći na policama naših kućnih biblioteka.Neka nam naši životi budu pouka i poruka življenja i međusobnog podržavnja.
Lejla Šupuk
KOMENTARI