Rahmetli Ahmet Zulić – Prvi svjedok na suđenju Radovanu Karadžiću

HomeUncategorized

Rahmetli Ahmet Zulić – Prvi svjedok na suđenju Radovanu Karadžiću

Kolika je nepravda učinjena neuvrštavanjem masovne grobnice Tomašica u optužnicu protiv Karadžića?

Prvi svjedok Tribunala, Ahmet Zulić iz Sanskog Mosta, svjedočio je o zločinima, ubistvima i mučenjima u ovom gradu, koji je do oktobra 1995. godine bio pod kontrolom Vojske Republike Srpske.

U Sanskom Mostu su, prema podacima Udruženja logoraša, bila 24 zatočenička centra. U njima je, prema podacima Tribunala u Hagu, bilo zatočeno između 1.500 i 1.600 osoba.

• 18. juna 1992. godine Zulić je uhapšen od strane srpske policije. Odveden je u zatočenički objekat Betonirka, tačnije u garaže fabrike cementa. Odatle su zatočenici odvođeni i premlaćivani. Preko dana zatočenike su tukli policijski službenici, a noću, kaže Zulić, čak i djeca:
„… kad idu iz kafića. Kako oni kažu: „Počinjemo raditi od deset sati uveče, pa dok ne završimo“. Djeca kad naiđu, tuku, karate treniraju na nama. Morali smo raditi, na primjer, sklekove, dvojica tuku sa dvije strane, ovako, cipelama, treći odozgo tuče palijom, dok se ne onesvijestiš. Kad se onesvijestiš, onda slijedi nešto, samo ja to ne bih rekao za javnost. Imam prelome svih rebara, imam tu prelom na ruci jer su me tjerali da se pokrstim, a ja se nisam htio pokrstiti. Kad sam radio sklekove, onda su mi stali na ruku da mi ostanu tri prsta ukočena kao da sam se uvijek krstio.“

• 22. juna izveden je iz jedne od garaža Betonirke i zajedno sa oko dvadeset zatočenika bio je prisiljen kopati sam sebi grob. On i još dvojica su preživjeli – ostali su zaklani.

• U garažama Betonirke bio je do 7. jula 1992. godine, odakle je kamionom, u nehumanim uslovima, prebačen u logor Manjača. Ljudi su se, svjedoči Zulić, zbog vrućine, nedostatka vode i vazduha, te posljedica premlaćivanja gušili u kamionima:
„Taj kamion je prekriven ceradom i zablindiran pozadi, tako da se nije mogao otvoriti. I auspuh je još bio proderan, tako da je ispuštao gasove u taj prostor. Ljudi to nisu mogli podnijeti. Prije toga su bili pretučeni na mrtvo ime i samo uvaljani u kamione, tako da su neki i podlegli do Manjače. Sjećam se jednog slučaja koji mi je ostao najupečatljiviji: dva brata, Nedžad i Ramiz, umirali su, mislim jedno deset minuta. Za mene je to bila vječnost. Drugi su umirali ćutke. Jednostavno nisu imali zraka.“

• I u Manjači su uslovi bili užasni, kaže Zulić:
„Vode smo dobijali vrlo malo, jednom dnevno išla je ona vojna bijela porcija na dva, nekad i na tri čovjeka. Hrana – jedan je kruh rezan na 44 dijela i dijeljen da se jede. Nekad smo dobijali jednom, nekad dvaput hranu. Pašteta od 100 grama dijeljena je na četiri čovjeka i to bi bilo sve za taj dan. Dok nije došao Međunarodni crveni križ.“

RADOVAN KARADŽIĆ – KRIV JE ZA GENOCID U SANSKOM MOSTU I BIH!

COMMENTS

WORDPRESS: 0
DISQUS: