Raj na zemlji nastanjen vragovima

Raj na zemlji nastanjen vragovima

Sanica ti dadoše ime. Čista izvorska voda teče tvojim venama. Kamen iz kog kulja izvor života buči glasovima pradjedova. Prizor od kog oči zasuze, iako nismo u stanju shvatiti zašto. Stojiš mirno i osjećaš se tako mali gledajući u tu silu koja vjekovima neumorno teče. Pitaš se kad je to počelo i kad će se to završiti. Ta sila je vječna, ti si prolazan, svijest o tome pomalo te uznemirava. Uz buku vode koja se razbija od bijeli kamen osluškuješ jecaje napaćenih duša koje lebde zrakom i njihova patnja odzvanja cijelom kotlinom. Drugi te zvukove ne mogu čuti, oni iz platonove pećine izaći ne mogu. Sve te duše žele se ponovno utjeloviti, a nemaju u koga. Ovi koji sada žive, svakako duše i nemaju, Pakao probali nisu, raj na zemlji im je mrzak. Jednom nogom tamo, jednom nogom vamo, ne znaju u što bi udarili pa udariše na mene ni krivog ni dužnog. Ne bunim se previše, osjećam se ponosno, osjećam se kao Sokrat kojeg stari Atenjani ubiše jer ih je sve htio povesti na svjetlost. Kad takvi na tebe udare, onda znaš da si na pravom putu. Ja ću njih ostaviti u pećini, vatru im nemam namjeru gasiti. Oni će da bulje u sjenke na zidovima, pravu istinu nikad saznati neće jer je nisu niti zasužili.

Ljeti sam uranjao u tvoje vene, hladnoća vode bi mi skidala oklop ljudske prljavštine koja bi se danima nakupljala na mojoj dječačkoj koži. Oduvijek si bila raj nastanjen vragovima i to su ti paradoksi koje ljudi objasniti ne mogu. Mnogo oni toga ne mogu objasniti mada se prave da sve znaju. Svaki izlazak iz vode i drhtaj mog tijela bi bilo jedno novo rođenje. Bio sam poskok koji u jednom potezu skida svoju kožu, ostaje bez otrova i roga na glavi. Katarza kakvu samo priroda može pokloniti. Ta voda me spašavala i omogućila mi da bi danas mogao postati ovo što jesam. Mene zaprljati nisu mogli, mada su pokušavali. Sve te malene ribice u akvariju koje žive i ne znajući zašto žive, a kad ih slušaš pomislio bi da su proživjeli stotinu života.

Bilo nam je lijepo, dani su bili vreli, noći hladne, a ljeta kraja nemaju kad ih promatraš kroz sanjarske dječačke oči. Postala si mi tijesna i ja sam te napustiti morao. Nemoj biti uvrijeđena, meni je cijela planeta tijesna. Nemiran je moj duh, neukrotivo sam biće, bacio sam se na tebe i tvoje vodene vene koje vjekovima nitko ukrotiti ne može. Šaraju oni tvoje tlo kako im se prohtije, mijenjaju smjerove, a na ljudima je da samo to promatraju i da se dive. Navraćat ću često, ali ne da bi vadio mast sirotinji svojim papirićima, već da bi te slavio i veličao kao tvoje dijete. Majka si mi, ništa manje nego ona koja me rodila. Upijat ću tvoj slatkasti zrak kroz svoje nosnice kojeg drugi ljudi osjetiti ne mogu koliko god se upinjali iz petnih žila. Kad se pluća sa tim zrakom napune, duša postane sita.

Danas si raspeta kao Isus na križu, danas te ismijavaju. Na tvojoj muci liječe svoju jad i bijedu. Ti si svakako vječna, a oni su prolazni. Ne boj se, za svako zlo ima neko dobro. Dobila si svog prvog velikog pisca, moje rečenice će ti udariti spomenik kakav nitko drugi prije mene u stanju nije bio podignuti. Bit će to stećak sa epitafima o tvojoj ljepoti, iskonskoj ljepoti podarenoj sa neba kao dokaz da više sile postoje. Ljudi me u svemu tome ne zanimaju, svoju umjetnost i ljepotu rečenica posvećenih tebi ja prljati neću njihovim prisustvom. Oni su svakako nebitni u cijeloj to priči, slučajni prolaznici koji su se tu zatekli ne svojom voljom. Bojim se da za tebe budućnosti nema, postat ćeš jedan veliki abez. Zemlja će te uzeti sebi kao što te je dala. Svemu dođe kraj, ali ja ću da uživam dok traje, kraju svakako u ovom životu svjedočiti neću. Nitko tu nije kriv, sve je to tako moralo biti, netko je to već zapisao. Svi smo mi lutke na koncu, dana nam je mrvica slobode i svijest, biće nam onako kako iskoristimo to što nam je dano. U svakom slučaju sjećanja nitko prebrisati ne može. Ona će da se javljaju sa svakim treptajem oka i budit će te opet iz mrtvih. U ta sjećanja ću da bježim kad mi ponestane volje za disanjem i bivanjem, ona će da me liječe i iscjeljuju. Riječi zapisane na papiru ostaju za vječnost i kad god ti netko spomene ime uvijek ćeš biti živa.

Armin Harambašić

KOMENTARI