Zapitam se često šta je uzrok ovakvom vremenu. Jesmo li to mi, ljudi, i sve što činimo?
Često se dosjetim i riječi svojih roditelja: “Pazi kako se ophodiš prema drugima, ima neko ko to posmatra sa neba.”
Ali ne mjerimo svi istim aršinima. Činimo mnogo toga bez razmišljanja, govorimo iz podle namjere, bivamo okovani predrasudama. Tješimo se da će vrijeme učiniti nešto bolje za nas. Neće. Čovjek će.
Prelomi pa nastavi dalje. Živiš sa nadom da je ostalo još dobra uprkos svemu. Da li je teško nekome vratiti taj blistavi sjaj u očima?
Osjećamo li ono unutarnje zadovoljstvo i spokoj?
Pružamo li pomoć i ljubaznost svakom siromahu? Da li smo žrtve podsmijeha ili se, baš tada, lakše spava?
Piše Ramiza Biščević
KOMENTARI