instant fap
NaslovnicaSport

Regionalna liga bi mogla biti šesta liga u Evropi

Regionalna liga bi mogla biti šesta liga u Evropi

Mogla bi to biti liga koja bi imala ambicija da bude šesta liga u Evropi. Mi bolje igramo od Rusa, recimo. Bez obzira na to što smo pogubili toliko igrača, mislim da bi moglo da se napravi tako nešto

Ivica Osim, predsjednik Komiteta za normalizaciju NSBiH dao je opširan intervju za srbijanski mjesečni magazin Status čije dijelove prenosimo uz dozvoli uredništva magazina.

U Japanu ste 2007. godine doživjeli moždani udar. Kako ste sa zdravljem?

Borim se. Ono sa mnom i ja sa njim. Dajemo jedno drugom nadu. U zavisnosti od vremena, kad malo popusti, bude mi bolje. Ali, ne traje to dugo, tako da nemam nekih velikih iluzija kad je riječ o tome. Važno je da sam preživio, a ovo sve ostalo je višak.

Šta konkretno podrazumijeva posao koji danas obavljate u Fudbalskom savezu BiH?

To treba da pitate sekretara. Ja ne znam ni sam šta radim. Ne znam ja ni kako sam se našao u ovom Komitetu. To je neko birao, a onaj ko je birao imao je valjda neke kriterije, da to bude “multikulti” grupa, da nema nekih prepucavanja, prebrojavanja…

I kako ste zadovoljni, ide li to?

Kad je riječ o ljudima, nemam šta reći. Slažemo se odlično. Kad donosimo odluke, obično je to konsenzusom. Uglavnom su to ljudi iz fudbala, tako da ima više razumijevanja, nego u nekim drugim situacijama.

Je li paradigmatično da je Ivica Osim, nakon svega što se na ovim prostorima dešavalo u posljednjih dvadesetak godina, na čelu tijela koje se zove Komitet za normalizaciju?

To je jedina organizacija na državnom nivou koja funkcioniše na tom principu. Nema nikakvih restlova iz prijašnjih vremena. Sve je vrlo korektno, iako ima puno onih koji bi rado sebe vidjeli u tim foteljama. Mada, to i nisu neke fotelje.

Može li se onda reći da bi političari u BiH mogli da uče od ljudi iz Fudbalskog saveza?

To je najbolji primjer da nešto može da funkcioniše na taj način, bez obzira na to što mnogi na cijelu stvar gledaju kao na mogućnost da nekako profitiraju.

Svojevremeno ste izjavili da se osjećate kao zarobljenik Sarajeva. Da li se još uvijek tako osjećate i na šta ste, konkretno, mislili?

Mislim da su mnogi ljudi koji su u Sarajevu rođeni ili su ovdje živjeli, a nisu više tu, na neki način zarobljenici tog grada. Osjećaju neki dug prema tom gradu, a to je isto kao da si zarobljen. Nisi dijelio bol kad je trebalo, a onda se pojaviš poslije toga i to ljudi teško trpe. Mada, griješe. Ima puno vrijednih ljudi i vani, koji su ovdje rođeni, koji bi i dan danas dobrodošli ovom gradu, a nisu tu iz najbanalnijih razloga, zato što neko treći određuje ko je Sarajlija, a ko nije. To je ono što meni smeta, ali dobro… Stalno se pazilo ko šta kaže, gdje kaže… Onda su se dijelili neki poeni. Ne bi to trebalo da bude tako.

Imate li utisak da se situacija napokon malo relaksirala?

U posljednje vrijeme imam utisak da se situacija malo češće olabavi malo. Ljudi se taman malo užive u to i onda se nađe neko da pokvari. Slično je sa idejom o regionalnoj ligi. Kad dođeš blizu dogovora oko koga se slažu svi, da bi ta liga bila dobra makar iz ekonomskih razloga, nađe se neko ko vodi politiku i kaže da je rano. Šta je rano? Prođe nam život svima. Biće kasno, pa šta ćeš onda reći?

I igračku i trenersku afirmaciju stekli ste u Željezničaru. Šta se danas dešava s ovim klubom?

Željezničar je uvijek bio interesantan u onoj ligi kao tim koga su mnogi voleli kao drugog. Ako si navijao za Hajduk, recimo, navijao si poslije toga za Želju. Možda i zato što je uvijek mogao da pobijedi sve ove druge. Kad ne možeš više za svoje da navijaš, pošto slabo igraju, onda nađeš izlaz i navijaš za Želju. Nije ni to loša uloga. Sad su na vrhu i uspijeli su da odmaknu korak od drugih. Riješili su neke odnose, stadion je njihov, a to je danas bogatstvo.

U finalu EP 1968. ste meč protiv Engleza gledali sa strane zbog povrede. Tada nije bilo moguće mijenjati igrače. Kako se sjećate te utakmice?

To je više moja lična tragedija, nego kolektivna. Tim je igrao bez mene, nisam ja ni množio ni djelio. Lično mi je žao što nisam igrao do kraja, to je bila lijepa utakmica, ali treba uvijek računat s tim. Ipak, ovaj tim koji je igrao je moj izlazak kompenzirao s lakoćom, nije se, pošteno govoreći, ni osjetio igrač manje.

Da li vas ljudi još pitaju o utakmici s Argentinom na SP 1990. u Italiji?

Pošto smo mi kalkulanti, pitaju šta bi bilo kad bi bilo… Što Šabanadžović poslije prvog žutog nije odmah zamijenjen? Da sam sveznadar, zamijenio bih ga.

Morate li da još uvijk da objašnjavate zašto niste gledali penale?

Ne volim da gledam penale ni dan danas. Pokojni Miljan je uveo praksu da se kod nas u ligi pucaju penali nakon neriješenog. Često se dešavalo da tvoj tim zasluži pobjedu, a onda dođe do penala i izgubiš i taj bod koji si objektivno zaslužio.

I tako se kod vas stvorila averzija prema penalima?

Tačno. Čim vidim da neko puca penal, meni muka bude.

Jeste li ikad pitali, recimo, Brnovića, zašto je tada šutirao penal levom nogom, iako je dešnjak?

Nisam još stigao da ga pitam. Ali, pitaću ga (smijeh). Šteta je truda, Ivković je već odbranio bio dva udarca. Ali, atmosfera nije bila…

Atmosfera u timu, ili u društvu?

U društvu. Inače, atmosfera unutar ekipe je bila super. Ali, općenito, atmosfera u društvu nije bila za tako nešto.

Još je na pripremnoj utakmici sa Holandijom pre šampionata publika u Zagrebu zviždala reprezentaciji. Koliko je bilo teško voditi selekciju zemlje koja je već počela da se raspada?

Zemlja je već bila propala. U Zagrebu je već bio kraj.

Kad ste dve godine kasnije, pred EP napustili mesto selektora, u Beogradu ste morali da podsećate ljude gde ste rođeni i da u životu ima i važnijih stvari od fudbala. Koliko ste tada među ljudima u Beogradu naišli na razumevanje, to jest na nerazumevanje?

Pravo da vam kažem, nisam ih pitao. Spontano sam rekao šta sam tog trenutka osjećao. Ne mogu ja da propitujem kako će to neko da prihvati. Malo mi je neugodno bilo, nije prijatno to ni reći na kraju krajeva. Nešto ti kažeš na mjestu gdje se nešto dešava, gdje se nešto može promijeniti, a ne mijenja se ništa.

Ipak, morali ste da javnosti objašnjavate neke elementarne stvari. Da li je moguće da to tada niko nije shvatao?

Niko ništa nije čuo, niko ništa nije vidio. Bili su svi gluhonijemi, pa reko da probudim bar nekog, možda će čuti mene. Mada, ja nisam bio toliko važan. Mogao sam ja dosta toga još reći, dodati. Jer, imao sam informacije koje bi bile možda interesantne za ljude u Beogradu, koji su, ja mislim, bili loše obavješteni ili izmanipulisani. Nisu se možda sjetili da su bili nekad u Sarajevu i da tamo žive normalni ljudi, koji su ni krivi ni dužni došli u jednu delikatnu situaciju.

U Beogradu niste bili otada, sve do nedavno, kad ste došli na sahranu Miljana Miljanića?

Radili smo dugo zajedno i mislim da je Miljan zaslužio najmanje to od nas sviju koji smo bili u fudbalu. Mada, bilo je mnogo onih koji nisu došli, što je meni bilo malo neprijatno. Ne bih o imenima, ali mnoge je on zadužio i naučili su mnogo od njega.

Da li vas je zvao neko u Beograd još kojom prilikom?

Zvali su me na neke utakmice. Meni i svastika živi u Beogradu, to je lijep grad i meni je tamo lijepo bilo. Nije to neki inat što nisam odlazio, nisam ja ni toliko bitan. Žao mi je samo nekih drugova, poput Gice Damjanovića. Volio bih da sam njega vidio prije nego što je umro.

Ono što ste svojevremeno napravili sa Šturmom je model kako mali klubovi mogu da pariraju velikima. Zbog čega su takvi iskoraci toliko retki?

To je sve stvar tajminga. Sve se potrefi u nekom momentu i čovjek bude na pravom mjestu u pravo vrijeme. Desilo se da imamo hrabrog predsjednika, koji je htio da uloži. On se bavio i politikom, a to što je uradio s klubom je bilo dobro za grad.

Vi ste i u Japanu fudbalska legenda. Koliko je fudbal drugačiji u jednoj kulturi koja je toliko različita od naše?

Najveća je razlika u finansijskoj moći. To je neuporedivo. Počevši od infrastrukture, pa do budžeta klubova. Tek kad se podnese izveštaj o budžetu, klub može da igra i to je sigurnost i za igrače i za trenere.

Da li je istina da je, dok ste vodili selekciju Japana, vaš prevodilac zaplakao u svlačionici nakon meča na SP 2002?

Ma on uvijek plače. Mada je on vrlo emotivan čovjek koji je dugo živio u Beogradu i Ljubljani i perfektno govori naš jezik. Zato mi je vrlo dobrodošao. Mogao je vrlo delikatne stvari da prevede. Igrali smo protiv Katara i bili smo bolji, ali dobijemo gol u zadnjoj minuti. Neki moj igrač iz Džefa igra se nešto, izgubi loptu i onda napravi faul i dobijemo gol. I ja ljut dođem u svlačionicu i kažem reci im da su ko krave što daju 100 litara mlijeka, pa trznu nogom i proliju. Kaže on, kako ću ja to prevesti? Prevedi, reko. I dok je on to skonto, ispade da ih vrijeđam, ispade sutra u novinama da su krave. Jedva sam se oprao. Ja sam se često služio takvim metaforama, ali ne mogu oni to da uhvate. To me podsjetilo kako mi je pokojni Bata Bulatović, pred meč u kvalifikacijama za EP 92. puno pomogao. Lomio sam se, jer je tim iz Italije već bio tu, između Žutog i Safeta, ko da počne. I kaže meni Bata, ima kod nas Crnogoraca jedna stara: „Ne kopaj novi bunar, dok u starom ima vode”. I ja kažem, dobro si mi rekao, nek’ igra onda Safet. I 2:0 bogami, super utakmica bila, golove dali Zlatko i mali Jarni.

Da li je za vas trenerska priča završena?

Nekad uhvatim sam sebe kako razmišljam o tome. Ali onda se zadišem i osjetim da ne bih to mogao izdržati.

Radili ste s mnogo igrača. Koje su to osobine kod igrača koje su za vas najvažnije?

Da se ne uvlačim nikome, prvo pamet. Koliko god su igrači s ovih prostora talentovani, mi imamo veliku manu da smo vrlo spori, baš što se tiče trke. A sad se sve svodi na to, sve brže se igra.

Pa u čemu je problem? Zašto nekom našem igraču treba najmanje četiri dodira s loptom?

To su sve navike. Mi volimo da nekog nadmudrimo, da pokažemo da smo bolji, tehnički verziraniji. A onda to često prelazi u cirkus.

Jeste li vi, kako se to danas popularno kaže, jugonostalgičar?

Nostalgičan sam za svim onim što je bilo nekad bolje, a mnogo toga je bilo bolje.

Poznato je da se zalažete za regionalnu ligu. Sad ste u poziciji gde možete realnije da ocenite je li tako nešto realno, ili je reč samo o priči koja se s vremena na vreme provuče kroz medije?

Zavisi od medija, koji treba da osjete da bi to moglo biti interesantno za njih. A za njih bi bilo najbolje vjerovatno. I ekonomski bi to bilo dobro, ne samo za fudbal. Mogla bi to biti liga koja bi imala ambicija da bude šesta liga u Evropi. Mi bolje igramo od Rusa, recimo. Bez obzira na to što smo pogubili toliko igrača, mislim da bi moglo da se napravi tako nešto. Odnosi su se promijenili. Bili bi transferi igrača, brže bismo napredovali, bolji bi uslovi bili i stadioni. Našli bi se ulagači, jer takva liga se isplati. Šteta što nismo napravili plastenjake od naše lige, mogli bismo da izvozimo igrače i od toga da živimo. Jer, Evropa stalno traži nove igrače, a mi na ovim prostorima imamo igrače koji su njima potrebni.

Amar Osim, vaš sin, danas je trener Željezničara. Osvojio je duplu krunu ove sezone. Jeste li srećni što vas je nasledio u poslu?

Pa nisam nešto presrećan. Trpi on dosta toga radi mene. To odlazi nekad predaleko, zvižde mu, psuju i oca i majku, na račun toga što su oni prvi, što nije Sarajevo. Svi misle da sam ja tu umešan. Pa ne igram ja, niti treniram tim. Niti pričam s njim o tome, niti ovde utičem na bilo šta. Ne bih ja to sebi dozvolio. S ovom funkcijom sam ja njemu teret. Kod nas svi vjeruju da kad si ovdje gdje sam ja možeš sve. Nije baš tako. Bio sam ja u Savezu i ranije i bilo je predsjednika Saveza i ranije, ali nisam sticao utisak da mogu baš sve. Amar je već duže vrijeme trn u oku mnogima. Meni je žao ako je radi mene. Onda ja mogu da napustim ovu funkciju da bi on mirnije živio, meni je to najbolji izlaz.