instant fap
NaslovnicaVijestiBiH

“Republika Srpska? Gde je to?”

“Republika Srpska? Gde je to?”

U kakvu Republiku? Srpsku? Nikad čuo. Gde ti je to? Aaa u Bosni…“, tako počinje reportažu o Republici Srpskoj novinar lista Di velt citirajući reakcije prijatelja i kolega na pomen da će tamo da putuje. „A to je već dobar znak!“ – piše Alan Pozner.
Užasne slike su prošlost

„Još pre 20 godina Bosna i Hercegovina je bila mesto odakle su stizale stravične vesti. Iz gradova poput Sarajeva i Mostara, Banjaluke, Višegrada i Srebrenice stizale su slike kuća u plamenu, kolona izbeglica, vojnika, masovnih grobnica… Ali te užasne slike odavno su prošlost koju i BiH sada polako može da zaboravi. Došlo je vreme da se zemlja ponovo oktriva kao turističko odredište. I to njen srpski, hrišćansko-pravoslavni deo – Republiku Srpsku koja je crna rupa na turističkoj karti Evrope i toliko nepoznata da imate osećaj kao da se radi o Mesecu“, piše novinar i napominje da je multikulturna slika BiH, kao iz Andrićeve „Na Drini ćuprije“ zapravo samo nostalgično sećanje. „Godine 1995. zemlja je podeljena na dva autonomna entiteta: muslimansko-katoličku federaciju i srpsko pravoslavnu Republiku Srpsku.“

Višegrad i čuvena “Na Drini ćuprija”

„Granica između entiteta je nekadašnja linija fronta iz građanskog rata. Kontrolnih punktova i vojnika više nema. Jedino što upada u oči jeste srpska trobojka pored puta što označava srpski deo države, kao i natpisi na ćirilici. Posvuda su nikle nove crkve. Ali, sa ove, kao i sa one strane granice, govori se isti jezik, svi pripadaju južnoslovenskoj etničkoj grupi naroda i svi plaćaju ‘konvertibilnom markom’ koja zapravo odgovara nekadašnjoj nemačkoj marki. Svi imaju istu, jugoslovensku prošlost, svuda se pije šljivovica i svuda je ista balkanska kuhinja. I ovde se turistima govori da je vreme mržnje prošlost, ali ipak nema ni približavanja jednih drugima.“

Kao u propalom braku

„Kao u nekom propalom braku svi žive u jednoj državi. Nijedan Srbin ne navija za reprezentaciju BiH, a državnu zastavu zovu ‘vartina zastava’. I bez obzira na to što su džamije u RS obnovljene sredstvima EU, one ostaju prazne kao što ostaju prazne i pravoslavne crkve u Federaciji BiH.“

Alan Pozner napominje da je Federacija u ovoj podeli sa pitoresknim Mostarom, Sarajevom gradom partija i hodočasničkim mestom Međugorje dobila bolje karte. „Ali čovek može da poseti oba dela zemlje i to bi zapravo trebalo da učini. Jer i u Republici Srpskoj ima lepota koje bi trebalo otkriti: rafting i kajak u kanjonima u okolini Banjaluke, pecanje u kristalno čistoj vodi, skijanje na olimpijskoj Jahorini, vožnja maunti-bajkom, planinarenje ili lov u planinama i prašumama Nacionalnog parka Sutjeska nad kojim kruže orlovi, a stanuju srne i jeleni, divlje svinje, vukovi i medvedi.“

Rafting na Vrbasu

Novinar Di velta napominje da bi jedan od razloga da se poseti RS mogle da budu i cene, jer u RS je sve veoma jeftino. „Sigurno da ćete tako lepu prirodu, kao na Sutjesci i Jahorini, naći i u Sloveniji, Austriji i Hrvatskoj. Ali teško da ćete naći prenoćište s doručkom za 35 maraka (18 evra). Ili na primer u Trebinju svežu pastrmku s roštilja sa krompirom i spanaćem za šest maraka. E tu teško da možete pronaći zamerku“, piše Pozner i napominje da se Trebinje, u kojem se možete prošetati osmanlijskim starim gradom i popiti kafu u austrougarskom delu grada pod čuvenim Platanima, nalazi samo pola sata od jadranske obale i preskupog Dubrovnika. „A na zelenoj pijaci pod platanima možete kupiti čuveni ‘sir iz mešine’, domaću šljivovicu, povrće, med, suvo meso…“

Hiljade belih nišana i tri prsta

List dalje piše o Andrić gradu u Višegradu ili (kako ga autor naziva) ‘Balkanskom diznilendu’, koji je osmislio Emir Kusturica. „Emir Kusturica se krstio i prešao na pravoslavnu veru. Za njega je i Radovan Karadžić koji je pred Haškim sudom optužen za genocid i druge zločine, heroj. A u kafićima Andrić grada vise fotografije ostalih heroja: Gavrila Principa, ali i Vladimira Putina…“ Pozner napominje da je Višegrad pre rata bio većinski muslimanski (zapravo je u gradu živelo 70 odsto muslimana), a danas samo oko deset odsto.

„Ali nijedan grad ne odslikava u toj meri tzv. etničko čišćenje kao Srebrenica gde je u julu 1995. ubijeno oko 8.000 ljudi. U Potočarima se mogu videti hiljade belih nišana, a na svakom stoji napisan stih iz Kurana na arapskom i srpsko-hrvatskom“.

Potočari

Tu je i Banjaluka, ranije industrijski grad, a danas poznata zahvaljujući univerzitetima, kafićima i barovima. „Preko dana grad deluje uspavano jer mnogi stanovnici uživaju preko dana pored Vrbasa gde pecaju i roštiljaju. Sve je idilično do trenutka dok ne dođu dvojica muškaraca srednjih godina koji uzvikuju stare ratničke parole i uzdižu tri prsta, pozdrav srpskih nacionalista.

Igor posmatra scenu bez reakcije na licu. Taj gimnazijalac je lokalni heroj – najbolji banjalučki skakač s mosta. On se takmiči i u skokovima sa Starog mosta u Mostaru. A most koji su gradile Osmanlije, uništen u poslednjem ratu, obnovljen je – takođe zahvaljujući nemačkom novcu. Turistima koji borave u Dubrovniku stari grad u Mostaru i Stari most su omiljena destinacija, a turistički vodiči rado pričaju da je obnova Starog mosta zapravo simbol prevladavanja mržnje i nasilja. Ali stvarnost je ipak drugačija“, zaključuje Alan Pozner u listu Di velt.

KOMENTARI