instant fap
NaslovnicaSanski MostLokalne teme

Sa Smajom otišao i dio duše grada

Sa Smajom otišao i dio duše grada

U svakom gradu postoje ljudi koji na neki specifičan način oblikuju dio njegovog kolorita. Kada oni odu, tada i ta sredina zauvijek izgubi dio svoje esencije, identiteta koji je čini time što jeste.

Tako je i Sanski Most odlaskom Smajila Unkića Smaje, zauvijek izgubio dijelić svoga specifikuma i urbane duše. Našeg Smaju poznavali su svi Sanjani, kako najmlađi, tako i oni najstariji. Od malih nogu bio je osoba s poteškoćama u razvoju i jedan od onih dragih ljudi koji su bili miljenici čaršije.

Smajo je po mnogo čemu bio poseban čovjek, a ono što ga je činilo takvim bio je način kako je doživljavao stvarnost. Ko zna koliko je pređenih kilometara bilo u njegovim nogama, jer je šetnja bila njegova omiljena disciplina. Bezbroj puta uzduž i poprijeko prešao je cijelu sansku dolinu, grad i sva njegova sela, zavirio u najskrovitije kutke i sokake.

Poput glavnog lika u filmu „Kišni čovjek“ posjedovao je kompjutersku memoriju i sposobnost da fotografski pamti brojeve. U ladicama njegovog pamćenja bile su pohranjene ogromne količine informacija i podataka za koje bi možda neko pomislio da u realnom životu i nemaju neku upotrebnu vrijednost.

Kada bi se one otvorile, iskrsavale bi numerološke oznake vagona u vrijeme kada smo imali željeznicu, registarski brojevi automobila, datumi i tačna vremena brojnih zbivanja, nečijih rođendana ili imendana. Još i danas se prepričava događaj od prije mnogo desetljeća kada su sanski željezničari negdje „zagubili“ više vagona, pa je nastala prava pometnja i potraga za njima.

Evidentičarsku zavrzlamu razriješio je Smajo tako što je, tačno u cifru, označio vagone, njihove oznake i trenutne lokacije na željezničkoj mreži. Saobraćajna i komunikacijska infrastruktura bila je njegova opsesija, nije žalio truda, vremena ni vlastitih nogu kako bi posjetio i obišao brojna gradilišta te se neprestano interesirao za buduće projekte.

Sanski Most bez njega više nije isti grad, biće neobično da ga više nikada ne sretnemo kako s flašicom „kole“ u ruci šparta gradom. Vrijeme je da tamo, u boljem i ljepšem svijetu, naš Smajo upozna neke nebeske ulice i sokake i hodi njima. Neka mu je vječni rahmet!

KOMENTARI