instant fap
NaslovnicaVijestiBiH

Samo da upitam ono isto: Zašto?

Samo da upitam ono isto: Zašto?

Sjećate se Rifeta Bajrovića, koji je, nakon što mu je snajperista ranio dijete, rekao da bi s tim čovjekom volio popiti kafu

Ako bi se tražili simboli ratnog Sarajeva, Rifet Bajrović bi sigurno bio jedan od njih. Tadašnji radnik Feroelektra, zajedno sa kćerkicom Sanidom, 7. maja 1992. postao je planetarna vijest!

Slika Rifeta kako u naručju drži trogodišnju ranjenu djevojčicu obišla je svijet. Jer, s jedne strane, gruha teško oruđe, sijevaju meci, stanovništvo gine, a s druge, u Rifetu, fizički ogromnom muškarcu, srce mehko, kao paperje. Njegove riječi su ga učinile nezaboravnim.

“Otišao sam u granap da kupim namirnice. Rekoh, ne znam dokad će trajati rat, neka imaju djeca šta jesti. Poslužuje me prodavačica, kad izbi mlađi sin Mirsad, osam mu je tada bilo. Vrišti: Babo, snajper seku pogodio! Sve ostavim, ovamo na krilima dođoh i vidim: stoji moja žena i drži dijete. Oko njih svijet se okuplja. Izletje iz mene, pa što mi dijete ne vodite u bolnicu, što ga, pobogu, braćo draga, ne spašavate, nego samo gledate”, prisjeća se Rifet kobnog dana.

Nađe se golf

U sobici, u kojoj sada sjedimo, ista peć na ugalj je i tada grijala. Ali, danas, umjesto Sanide, tu je njen sin Daris, rođen prije dvije godine i dva mjeseca, dakle, samo koji mjesec mlađi od svoje majke kad je bila pogođena. Ne odmiče se od dede, a uz Rifetovu suprugu Zehru priljubila se Tajra, 15-mjesečna kćerka sina Mirsada, koji s porodicom živi u roditeljskoj kući. Njegov pet godina stariji brat Enes otac je dvije djevojčice.

Oba Rifetova sina su nezaposlena.

Sanida i njen muž rade u fabrici cipela.

“Kćerka je završila poljoprivredno-prehrambenu školu na Drveniji, dobro je učila, bila je jednom i u novinama, snimili je kako kuha. Ali, od čega se školovati? Feroelektro se već bio gasio, svaki je dan bilo sve gore i gore i ja sam sretan što sam mogao otići u penziju”, govori Rifet, vraćajući se opet u onaj dan iz 1992, nakon što je snajperista sa srpskih položaja pucao na njegovo dijete.

Pogled mu ukočen, kao da iznova sve preživljava.

“Kaže meni poslije doktor Braco Jurišić: Slušaj šta ću ti reći, nemoj joj dolaziti u posjetu, ona je van životne opasnosti, poginućeš zbog nje. Bude li granatiranje, prenijet ćemo je u podrum. Kad, priđe mi novinar, Ninković se zvao, pita: Je li to vaša curica? Jeste, kažem, a sve gledam prema onom stolu. Novinar hoće da kažem nešto o ranjavanju djeteta. Ma, šta ću reći, šta imam govoriti! Vidio si u šta je gađana, a vidiš kolika je, flaša je veća od nje, nabrajam, a oči ne skidam s djeteta. Novinar uporan, ma, eto da im nešto kažem u kameru, pa ovo, ono i pita šta bih ja uradio tom čovjeku što mi je gađao dijete. A ja mu kažem: Slušaj, rođo. Šta bih mu? Volio bih da ga vidim, da sjednemo, da popijemo kafu i da ga pitam što je baš u nju gađao. Otkud to, odakle, iz kakvog mozga to može izaći, razumiješ”, priča Rifet, brzo, kao da želi što prije da dođe do kraja.

Kad mi srce nije puklo

Uzaludni su savjeti doktora bili. Rifet, tri dana kasnije, krenu djetetu u posjetu.

“I snajper pogodi baš u naša kola. Ubi ženu što je sjedila pored mene. S jedne strane joj bio muž, s druge ja i nikakav, eto me opet na CUM-u. Pita me neko da ispričam kako se to desilo, a meni nije ni do čega. Kažem, nemoj, brate rođeni, ne mogu više, puna mi je kapa svega. A da znaš samo kako mi je teško bilo kada sam otišao da Sanidu izvedem iz bolnice. Nađem je u krevecu, s jednim malim. Čim me vidje, pruži ruke: Babo, hoću tući. Srce kad mi tada nije puklo! Uzmem je u naručje i ne znam sad kako nazad. Pred bolnicom zeleni kombi, milicija. Bi l’ mogao s vama do Švrakina? Možeš, ali ako šta bude, nemoj da smo mi šta krivi! Dođosmo do Švrakina, zasvira avionska opasnost, a mi u podrum. Dadoše joj bombona, a ja hoću da odmah idemo čim završi sirena. Nisu dali, komandir nas je lično dovezao kući. A tamo svi u suzama. Ma, sve je bio stres do stresa”, govori Rifet, napominjući da Sanida ne voli pričati o tom ranjavanju.

“Ima jedna kaseta, na suđenju Karadžiću je puštena, a ona neće ni da je gleda. Malo i zato jer je njoj sve to jedna velika bol. Ima još ožiljak od ranjavanja, kao da je pelcovana, tako izgleda”, kazuje Rifet, dodajući kako im je dolazila i Titina unuka Svetlana Broz i snimala ga.

“Pozvala me onda da gledam taj film u kinu i išao sam, ali nisam išao u Vijećnicu, nisam mogao.”

Donosi onda iz sobe uramljene slike sa Sanidinog vjenčanja. Jedva uspijeva da nam ih pruži, jer unuk hoće da dodirne svoje roditelje.

Ne sluša dedu

“Ovako on često traži da mu dodam sliku i da je poljubi”, smije se Rifet, kojeg su stotinu puta pitali da li još želi popiti kafu s čovjekom koji je pucao na njegovo dijete.

“Ovakav sam kakav jesam. Rođen sam pošten i umrijet ću pošten. Petero živi od moje penzije. Oko kuće malo posijemo i to je sve. Prije smo išli na selo i donosili svoj krompir, ali ko će unučad čuvati? Pa, da nije njih, srce je oslabilo i Zehri i meni, više ništa teško ne možemo u ruku”, govori Rifet, napominjući da “ne bih ništa više volio nego njega vidjeti”.

“Taman sutra kada bih umro. Samo da mi ga neko ovdje dovede, da vidim kakav je to čovjek, da ga upitam, ono isto: zašto, zašto, zašto? Da mi objasni zbog čega je moju mrvicu gađao”, govori Rifet, a Daris ga iznova grli.

Rifet je, kao, ljut: “Ma, džaba, ne sluša on svoga dedu, ali zato dedo sluša njega”.

KOMENTARI