Nenadmašni Euripid je pisao o „šutljivom“ jeziku kao najboljem prijatelju. I Paskal je slično ustvrdio da ako želite da o vama ljudi dobro misle, najbolje „ne govoriti“… Kad glupaci progovore svi se tome smiju i poželjni su, kad umni ljudi prozbore i zatvora se mogu dohvatiti… Nekad me grlo i krajnici bole od uporne priče a i sam zapažam da šutljivi klimoglavci bolje prođu… Kažu učeni ljudi da je bitno govoriti „na vrijeme“. Onima kojima su komunisti punili plaže na „Golom otoku“ progovorili su nešto ranije. Sreća je što živimo u demokratskom sistemu i što smo barem slobodni govoriti. Govor nas zapravo i sviju razotkriva što često ističem. U bivšem socijalističkom lageru i mišljenje je bilo u zatvoru. Šutnja totalitarnog komunizma o problemima i društvenoj stvarnosti najbolji je dokaz bijede njihovog vladanja. Slično vrijeme i danas živimo. U dogledno vrijeme iz čitanja mojih (kako uvijek kažem) mučnih zapisa moći će se zaključiti o vremenu koje smo s njima propatili i proveli uzalud. Oni se, ko ni danas, ni tada neće CRVENITI… U svome pisanju nisam nikada vođen impulsima mržnje, revanšizma niti osvete. Možda je to razlog što moji tekstovi izazivaju pažnju javnosti, naravno uzbune i revanšizme onih o kojima pišem.
Neki bivši komunisti po svome karakteru i mater bi za ideju revolucije prodali, ali da danas njihovi potomci ne prežu od niskosti sa i našu djecu (novorođenčad) koriste u dnevnopolitičke svrhe zbog mrvice slave i vlasti, to mi je zaista nepojmljivo. Uplakana nasljednica i udovica bivšeg komunizma (SDP) zaista zna biti originalna i imati originalne sljedbenike…
Poput Franje Asiškog zaštitnika svih živih stvorova i naš je Francek Bihaćki nesebični ljubitelj i zaljubljenik u prognane, posrnule, obespravljene, siromašne, penzionere, djecu, bolesne i posebno moralno zabludnjele…
Kad sam govorio i pisao o njegovom dramoletnom talentu nisam ni slutio o kakvom se genijalnom otkriću radi. U evropskim razmjerima njegovo je scensko umijeće jedino uporedivo sa Crnom gujom. Ne mislim na glavni lik Rowana Atkinsona (guju) nego umiljatog i naivnog Boldricka. Čija je to bila genijalna ideja da se i on poput spontanog putujućeg glumca ufura u virtualni svijet sa snažnim i odlučnim porukama da zaštiti bebe i napadne „parlamentarce“ ja to zaista ne znam! I neću da sa sigurnošću tvrdim, ne želim nikome plaćati klevetninu… Možda Tezi, politički i medijski naturšćik, možda Hošić kao kabinetski savjetnik za medijske spletke… Možda kum Begi, šef radne skupine za utaju i friziranje vladine službene dokumentacije koja svjedoči o korupciji neslućenih razmjera… Možda njegova „suptilna“ savjetnica za višu politiku, poznatija u dramskim tekstovima kao politička „nutrija“ (Mira Ljubijankić)… Ili se sam, kakav jeste osjećajan sjetio da je konačno došlo vrijeme jednog planetarnog izljeva ljubavi i saosjećanja.
„Niko nije dovoljno bogat da kupi vlastitu prošlost“, zapis je duhovitog Oscara Wildea. A u političkoj praksi i iskustvu koje sam davno spoznao, kratak je put od političkih zvijezda, slave i moći do političkog blata, ništavila i nemoći… Blato u koje je zapao naš kradopeovac zaista je duboko a njegovi kabinetski dvorjani i poslušnici polako napuštaju brod u statusu potonuća… Istovremeno naš odvažni i hrabri premijer „sramotnim“ naziva napuštanje parlamentarnog broda BiH i odlučno proziva državne mornare (parlamentarce). A na čelu (kormilu) tog broda su SDP i SNSD (Lagumdžija i Dodik)… Da je to bilo ko drugi uradio, „čovjek“ bi možda i povjerovao… Kad to uradi neko ko sjednicama Parlamenta USK – a u posljednjih godinu dana nije prisustvovao osim po nekoliko minuta dok ga medijska agentica Nermina uzumira kamerom. Kad to uradi neko ko je mandatar Vlade USK – a čijim sjednicama uopće ne prisustvuje, tad je to smiješno, komično do bola… Pa jadni Rifet (Hozanović i Dolić), moraju Vladom upravljati SMS – porukama. Nije Hozanu jednostavno kao šefu zakonodavne voditi i izvršnu vlast. Umjesto da njegovu „ekselenciju“ Dodika prozove što sprječava da i naša država kao i sve Evropske ima Zakon o jedinstvenom matičnom broju i na kraju „jedinstven“ matični broj, on proziva „jedinstveno“ prestrašene parlamentarce koji su obične marionete vrhuške i kormilara socijaldemokratskih lađa (Lagumdžije i Dodika)…
Da ga nema valjalo bi izmisliti, ako ništa zbog zabave… Prodavač stereotipnih fraza o humanosti zaključio je kako mu briga i iznenadna prilika da javno zbog beba „pati“ može jeftino donijeti političke poene. Njegova tvornica ideja i virtualno – medijskih provala radi u tri smjene. Publika laički stječe dojam kako on neprestano vodi brigu o drugima, a vrhunski senzibilitet i suptilnost u borbi za pravo beba vrhunac je licemjerstva, nedosljednosti i oholosti ove SDP nedorasle balavurdije, s kojom ćemo se mi uskoro svi naći u mokroj postelji… Naš doktor etike korupcije (sa lažnim certifikatom američkog postdiplomanta), hipi napušeni premijer stalno je na strani malog i obespravljenog čovjeka. Grant za sport, mlade i djecu, istovremeno, je potpuno blokiran, jer mora voditi brigu o starima. Kad smo mu u pripremama za donošenje budžeta 2011 govorili i o povećanju kodova za podršku djeci i mladima, on se starao da njegov potrošački kod kulinarskog kabineta dostigne neslućene razmjere. Bilo je prijedloga da konačno kao i drugi kantoni uvedemo dječji dodatak, on se ipak odlučio da taj „dodatak“ dobivaju samo njegova i djeca njegovih kumova, indirektno preko Zakona o javnim nabavkama…
KRAJIŠKI BEBI – SITERI
Njegov vrhunski talent za kreativno plagiranje socijalnog brižnika evidentno je srozan, možda i niži od merhametli – Hozanovog. On je definitivno postao žrtvom vlastitog reklamerskog poriva. Odmah poslije penetracije u virtualni svijet, skočio je do Gniljavca na janjetinu u pratnji krajiških muških konkubina i bebi – sitera: S. V. (SBB) i F. L. (A SDA). Da spucaju dijete ovce od svega pet kilograma brinući do iznemoglosti i posljednje kapi krvi (vina)… Posebno saosjećajući sa mladima (djevojkama) od 14 do 18 g., naglašeno apsolventicama…
Monarh Habzburg, pokušao je zadnje godine čuvati vlast i monarhiju tako što je poklanjao i šakom i kapom. Brinuo u nedogled, ali je bilo kasno, propali i on i monarhija. I naš je kantonalni monarh i premijerski dobrotvor propao samo nam to još nije obznanio. Još kao načelnik grada Bihaća premijer je osvajao simpatije zbog javnog monopola u sferi socijalne zaštite, brige o drugima i scenografskim čekovnim seansama. Koliko je bio uvjerljiv u tim svojim socijalno – brižnim mučeničkim medijskim ispadima, malo je danas onih Bišćana koji bi mu na čuvanje dali kućnog ljubimca, a tele, kozu, prase, ovcu bi mu povjerili sa iznimnim oprezom i uz bankovnu garanciju… Nema mnogo premijera koji po vlastitim kriterijima dijele državni novac, od slučaja do slučaja. Iz budžetske rezerve dijeli uglavnom po principu poznanstva i lojalnosti. U demokratskim i naprednim društvima takvom vrstom posla se bave humanitarne organizacije koje skupljaju donacije i po vlastitom programu ih dijele. To nigdje ne rade vladini dužnosnici, pogotovo sa ciljem dizanja vlastitog rejtinga. Njemu, Lipovači ove aktivnosti služe kao jednostavan i jeftin način promoviranja humanosti i solidarnosti. Suptilni darivatelj državnih para nikad i nigdje ne kaže da su to sredstva od prevoza budžetskih korisnika, umanjenih plaća, jubilarnih nagrada i sl.. Uvijek je on taj koji poklanja, a radi se o privatnoj i porodičnoj identifikaciji sa budžetom. Budžet – to sam ja (premijer i kum Begi), oni su doslovno intimni sa financijama. Od tih milodara dobar dio se vrati, ali ne u budžet nego u njihove džepove, i to je suština ovih kriminogenih dobrotvora. On je kao političar rano spoznao da su mu za visoke pozicije i javnu podršku potrebna bliskost s masama. Tradicionalni nosioci moći i utjecaja u masama su vjerski službenici od kojih je on budžetskim parama kupovao naklonost praveći teatar dobrote i pažnje od takvih čekovnih donacija. Tehnika javnog i medijskog ulagivanja sistemom dobrotvora tuđim parama upravo je u Bihaću pročitana i poražena na prošlim lokalnim izborima, a grad Bihać doveden u najtežu financijsku poziciju nakon Drugog svjetskog rata.
Predsjednik SDP – a Zlatko Lagumdžija nije htio prihvatiti dvostruko javno i demokratski izglasano nepovjerenje predsjedniku KO SDP – a premijeru Lipovači. Cijenio je Lagumdžija kako Hamdiju vole i kako bi to oslabilo poziciju ove stranke na prošlim izborima. Takva se kalkulacija pokazala pogrešnom. Međutim, tek će naredni izbori pokazati galopirajuće naraslu negativnu hipoteku SDP – a koji u Krajini funkcionira na principima čovjek – stranka. Što će reći da jedan čovjek (Hamdija Lipovača) – autokrata po rođenju, upravlja strankom. Možda je Lagumdžija bio i vidovit, a ako jeste ja mu čestitam. Što bi ga on smjenjivao i destabilizirao kad je on (Lipovača) sam sebe sposoban politički dokrajčiti… Kako? Vidjet ćete uskoro… Neće se dugo čekati…
Piše: Asim Kamber