instant fap
NaslovnicaNaše priče

Sanica u srednjem vijeku

Sanica u srednjem vijeku

Uvodne napomene

Sanica je naselje smješteno 17 kilometara sjevero-zapadno od grada Ključa. Duboko ukorijenjeno u podnožje planine Grmeč ovo naselje ima potrebne predispozicije za bavljenje turizmom. Zbog svog specifičnog geografskog položaja koji se proteže na razmeđu teritorija opština Ključ, Sanski Most i Bosanski Petrovac, Sanica je često mijenjala definiciju svoga pravnog ustrojstva. Jedno vrijeme je egzistirala i kao zasebna opština, odnosno gradić unutar Ključa, da bi u centar pažnje javnosti došla u prošlom stoljeću kao prvo turističko selo u Jugoslaviji. Danas Sanica ima status mjesne zajednice u sastavu opštine Ključ. Prema posljednjem popisu stanovništva Sanica ima 2241 stanovnika.[1] Zbog konfiguracije zemljišta stanovništvo je još od najranijih vremena imalo veoma pogodne uslove za bavljenje zemljoradnjom i stočarstvom. Ovaj prostor je kroz prošlost u najvećoj mjeri pripadao pograničnoj oblasti u srednjovjekovnoj Bosni kada je činio isturenu oblast prema Ugarskoj, u sastavu Jajačke banovine kada je bio ugarski odbrambeni bedem prema Osmanlijama, da bi od početka XVI stoljeća ponovno bio zaštita od ugarskih napada ovaj put prema unutrašnjosti Osmanskog carstva.

Naselje Sanica je u domaćoj publicistici, proporcionalno veličini i značaju, relativno dobro zastupljeno. Osvrti pisani o ovom mjestu se ponajviše odnose na novinske članke ili tekstove sa turističkim predznakom. I sa naučnog aspekta su objavljivani radovi koji obrađuju prošlost Sanice i saničkog kraja kao zasebnog okvira ili pak dijela jedne šire slike. Međutim, ti se radovi ponajviše odnose na novije vrijeme, dok su teme iz medievalne prošlosti ovog kraja ostale neistražene.[2]

Kontinuitet naseljenosti od najstarijih vremena

U prilog tezi o kontinuiranoj naseljenosti područja današnje Sanice svjedoče arheološka nalazišta sa ovog prostora. Naime, od ukupno sedam registriranih nalazišta na području Sanice, dva su prahistorijska, tri antička, te dva nalazišta iz srednjeg vijeka. Od prahistorijskih nalazišta najstarije je smješteno na lokalitetu Crkvena glavica u Gornjoj Sanici za koje arheolozi smatraju kako potiče iz željeznog doba.[3] Antička nalazišta oslikavaju pravu sliku naseljenosti ovog područja u rimsko doba. Uz Klaudijevu cestu dolinom Sane, koja je silazila s Bravskog (Petrovačko polje) u dolinu Sanice razvila su se dva napredna rimska naselja, jedno veće na Dvorištu u zaseoku Pantoši u Gornjoj Sanici, a drugo u Biljanima u ravnici pod antičkom utvrdom zvanom Grad.[4] Karanović je na osnovu očuvanih rimskih miljokaza kod Bravskog u Petrovačkom polju, te kod bivše željezničke stanice u Donjoj Sanici nastojao ustanoviti kojom je trasom u saničkom kraju išla dionica puta Solin kod Splita – Panonija.[5] Svi ovi navodi bespogovorno svjedoče o živoj aktivnosti ovdašnjeg stanovništva u rimsko doba. Praćenje društvenih normi vremena u kojem su živjeli zasvjedočeno je i kod njihovih nasljednika u srednjem vijeku. Stećci u obliku sanduka, pronađeni na lokalitetu Donja Sanica, živo svjedoče kako je ovdašnje stanovništvo u razvijenom srednjem vijeku slijedilo ustaljeni pogrebni obrazac šireg bosanskog područja.[6] U prilog ovoj tezi idu i fragmenti crkve i stećaka pronađenih na lokalitetu Klisina u Gornjoj Sanici,[7] dva stećka kod Jokića kuća u Gornjoj Sanici koji predstavljaju ostatke nekadašnje veće nekropole.[8] O činjenici da su na prostoru Sanice postojala veća nalazišta srednjovjekovnih spomenika svjedoče i zapisi Milana Karanovića koji je tridesetih godina prošlog stoljeća zabilježio kako je lokalno stanovništvo koristilo ostatke starih gradova i stećaka kako bi gradilo svoje kuće i druge objekte.[9]

U bosanskoj državi pod vlašću vlastele Hrvatinića

Obrazovanje zemlje Donji Kraji[10] pod vlašću bosanskih banova desilo se najkasnije 1244. godine kada se ona spominje u povelji ugarskog kralja Bele IV (1206-1270.) u obliku Olfeld.[11] Međutim, po mišljenju autorice Jelene Mrgić, bosanski vladar ban Prijezda (1211-1287.) zbog tadašnje političke situacije nije bio u mogućnosti osvajati nove teritorije, te je do osvajanja oblasti, koja će se zbog njena pograničnog karaktera nazvati Donji Kraji, došlo na razmeđu XII i XIII stoljeća za vrijeme vladavine bana Kulina.[12] Krajem XIII stoljeća ove će se oblasti naći u posjedu ugledne vlasteoske porodice Hrvatinića ponajviše zahvaljujući dobrim odnosima kneza Hrvatina Stjepanića sa hrvatskim banom Pavlom Šubićem (1245-1312.) kojem je pomogao da svoju vlast djelimično etablira u zapadnoj Bosni.[13] Posjedovanjem ovih zemalja knez Hrvatin je imao vlast i nad župom Banjicom smještenom u gornjem toku rijeke Sane sa središtem u gradu Ključu.[14] U periodu između 1299 – 1305. godine Hrvatina su napuljski kralj Karlo II (1245-1309.) i Šubići, vladari Ugarske i Bosne, oslovljavali kao kneza Donjih Kraja Bosne.[15]

Nakon smrti „ključkog kneza“ Hrvatina najkasnije 1315. godine naslijeđuju ga trojica sinova: Vuk, Pavle i Vukoslav. Bosanski vladar ban Stjepan II Kotromanić (1322-1353.) nije želio dopustiti preveliko osamostaljivanje nijednog od Hrvatinovih sinova, te je nastojao da suzbije uticaj roda i uspostavi vazalne odnose sa svakim pojedinačno, na osnovu njihove lične vjerne službe.[16] Ubrzo nakon Hrvatinove smrti njegovi su sinovi prešli na stranu bosanskog vladara. Ustupanjem povelja o „vjernoj službi“ za svakog od njih pojedinačno, bosanski ban Stjepan II je napravio i razdiobu ranijeg Hrvatinovog posjeda. Vukoslavu Hrvatiniću je bosanski ban zbog napuštanja bana Mladena II Šubića i Balšića, darovao dvije župe Banjicu i Vrbanju, sa njihovim upravnim centrima Ključem i Kotorom, koje je imao zadržati samostalno bez mogućnosti upliva njegove braće.[17] U drugoj povelji za kneza Vukoslava, ban Stjepan II sa svojim bratom Vladislavom i pred predstavnicima Crkve bosanske potvrđuje darovanje spomenutih dviju župa, te navodi kako Vukoslav neće biti optužen za nevjeru prije nego li mu se dozvoli da se opravda „pred svom crkvom i pred svom Bosnom“.[18]

Knez Vukoslav Hrvatinić izdao je dvije povelje. Njihov značaj je izniman za historijsku topografiju Donjih Kraja. Prvu povelju izdao je 1315. godine u naselju Sanica (datum in Zanichca) povodom njegove presude u sporu između Obradova sina Vukosava sa svojom rodbinom radi Sanice (de Zanicha).[19] Navedeno predstavlja prvi pisani trag o Sanici, koja se, iako se to u ovoj presudi izričito ne navodi, zasigurno nalazila u župi Banjici pod vlašću vlastelina Vukoslava Hrvatinića. Župa Banjica je mogla da obuhvata dolinu Sane od Vrbljana u gornjem toku, do ušća potoka Glibaje iznad Hrustova, jer je selo Kijevac prema povelji iz 1446. godine pripadalo župi Sani. Od ušća potoka Glibaje  granica je na zapadu mogla da ide između Oštrelj brda i Čelić Kose na Međi dol, ostavljajući dolinu Sanice u župi Banjici.[20] Druga povelja kneza Vukoslava izdata je u Ključu 1325. godine i predstavlja prvi pisani trag o gradu Ključu u historijskim izvorima.[21] Iako šturi i fragmentarni prezentirani izvorni pokazatelji demonstriraju kako se Sanica u srednjem vijeku pojavljuje i razvija kao posjed ugledne porodice Hrvatinića.

Kako je to i precizirano u povelji bosanskog bana Stjepana II iz 1326. godine, posjede kneza Vukoslava mogli su naslijediti samo njegovi potomci. U tom svojstvu se javljaju njegovi sinovi Vuk, Pavle i Vlatko Vukoslavić. Poveljom bana Stjepana II iz 1351. godine potvrđeni su baštinski posjedi kneza Vukoslava njegovim sinovima knezovima Vuku i Pavlu. Međutim, iako su „svi plemeniti ljudi“ potvrdili da je župa Banjica plemenita baština Vukoslavića u nabrajanju naselja koja su pripala braći se ne spominju Sanica i još neka mjesta.[22] Poveljom iz 1353. godine trećem bratu Vlatku je pripao centar župe grad Ključ sa određenim brojem naselja, ali niti u ovom spisku nije navedena Sanica.[23] Šta je pravi uzrok zaobiljaženja spominjanja Sanice teško je dokučiti. Pitanje je i da li je Sanica i dalje bilo u vlašću nasljednika kneza Vukoslava. Dostupni izvori ne daju precizan odgovor, međutim na osnovu saznanja da je knez Vukoslav imao vlast nad cijelim teritorijem župe Banjice, te kako je taj prostor razdijeljen među njegove sinove, uz uobičajeno stanje da se Sanica, kao što ćemo vidjeti i kasnije, spominje kao naselje u župi Banjice, daje nam za pravo da pretpostavimo da je ona i u ovo vrijeme u sastavu ove župe, a samim tim i u vlasništvu Vukoslavljevih sinova.

Upravo će posljednji spomenuti Vukoslavljev sin, knez Vlatko Vukoslavić počiniti „nevjeru“ prema bosanskom banu Tvrtku i 1363. godine zamijeniti svoje baštinske posjede grad Ključ i okolna naselja za slavonski grad Bršljanovac. Ovu zamjenu je sankcionisao i ugarski kralj 5. maja 1364. godine. Iako je ustaljeno mišljenje kako su tada prešla samo sela koja je Vlatko dobio poveljom 1353. godine, a to se odnosi na sela Ig, Lipovci, Rudinice, Ribići, Lubine i Sveta Gora, ne možemo sa sigurnošću ustanoviti da li je Sanica spadala u okolna sela koja su bila predmetom zamjene.[24]

Iako su nastojanja za pridobijanjem župe Banjice trebala biti temeljem za daljnja ugarska osvajanja, do toga nije došlo. Od trojice braće iz roda Hrvatinića jedino je Vukac ostao vjeran bosanskom banu Tvrtku Kotromaniću, te je u periodu između 1370/74. godine dobio titulu velikog vojvode bosanskog. Njega je početkom osamdesetih godina zamijenio sin Hrvoje Vukčić Hrvatinić, naslijedivši pored baštinskih posjeda i titulu velikog vojvode bosanskog.[25] Osnaživši se i iskoristivši povoljnu političku situaciju u Ugarskoj, krenuo je vojvoda Hrvoje u vraćanje svih baštinskih posjeda roda Hrvatinića. Teritorij koji je knez Vlatko šezdesetih godina predao Ugrima vratio je Hrvoje u sastav bosanske države najkasnije osamdesetih godina.[26] Ovaj će prostor, u koji je ulazila i župa Banjica sa selom Sanicom, ostati čvrsto pod njegovom upravom sve do njegove smrti 1416. godine.

Kako u istoj godini kada umire moćni Hrvoje, umire i njegov sin Balša, njihova baština ostala je bez direktnih nasljednika. Na ovu će poziciju stupiti Hrvojevi bratanci sinovi knezova Vojislava i Dragiše. U narednim godinama Juraj Vojislavić će se pokazati najuspješnijim, te će preuzeti nasljedstvo i 1434. godine steći titulu vojvode Donjih Kraja.[27] Međutim, iz Jurjeve  povelje izdate 12. augusta 1434. godine u Potkreševu kao svjedok „od svojti“ upisan je Ivaniš Dragišić, sin Dragiše Vukčića koji je između ostalog imao posjede i u župi Banjici.[28]

Gospodar Banjice, time i Sanice, Ivaniš Dragišić umro je najvjerovatnije 1446. godine ili najkasnije te godine. Za naše istraživanje je posebno zanimljiva povelja od 22. augusta 1446. godine koju je izdao bosanski kralj Stjepan Tomaš (1443-1461.) knezovima Pavlu, Marku i Jurju „sinovima počtenog spomenuća vojvode Ivaniša Dragišića“. Ovom poveljom kralj Tomaš im je potvrdio naslijedne posjede vojvode Ivaniša i to „gradove, župe, sela i sve prihode koji im pripadaju, dukate i druge dohotke“. U pitanju su bili posjedi u župama Banjici, Glažu, Sani i Uskoplju. Među nabrojanim selima koji pripadaju župi Banjici navedena je i Sanica (selo Sanica sa pravimi meqmi i kotari).[29] Kako je ova povelja ustvari potvrđivanje posjeda koje je držao njihov otac vojvoda Ivaniš, proizilazilo bi da bi Sanica mogla biti u njegovu posjedu još od druge decenije XV stoljeća, kada je naslijedio posjede kao jedan od nasljednika vojvode Hrvoja Vukčića. Međutim, također je moguće i da je vojvoda Ivaniš za svoga života pripojio Sanicu svojoj baštini. Za ovakvu postavku ima malo vjerovatnoće jer bi to značilo da je među braćom dolazilo do promjena u posjedu koji je raspodijeljen poslije smrti njihovo oca pa bismo se više priklonili mogućnosti da se radi o naslijedstvu iz druge decenije XV stoljeća. Neosporno je da je Sanica u najmanju ruku od vremena vraćanja dijela župe Banjice osamdesetih godina XIV stoljeća, pa sve do pada srednjovjekovne bosanske države u sastavu baštine Hrvatinića. Prilikom potvrđivanja posjeda vojvode Ivaniša kralj Stjepan Tomaš nije slijedio već ustaljeni obrazac razbijanja teritorija između sinova odnosno nasljednika, nego oni upravljaju ovom baštinom zajedno. Čini se kako je od Ivaniševih nasljednika, vladara Sanice, najviše profitirao Marko Dragišić, koji se 1461. godine spominje u povelji Stjepana Tomaševića. On se ovom prilikom nalazi među svidoci naše dobre velmože … knez Marko Dragišić s bratiomj. Izgleda se Marko Dragišić uspio izdići iznad ostale braće, te da je ostvario jača uporišta nad očevom baštinom.[30]

Prilikom ubistva posljednjeg bosanskog kralja, te sloma srednjovjekovne Bosne koje se simbolično desilo u Ključu u koji se sklonio kralj Stjepan Tomašević, šire, pa i saničko područje nakratko je inkorporirano u sastav Osmanskog carstva. Međutim, osmansko prisajedinjenje Donjih Kraja nije dugo potrajalo, ove oblasti osvojio je iste 1463. godine ugarski kralj Matija Korvin (1458-1490.), te naredne godine osnovao Jajačku banovinu koja je imala funkciju ugarskog južnog odbrambenog bedema. U sastav ove novoosnovane banovine ušao je i teritorij župe Banjice, a samim tim i Sanica koja će nekoliko narednih decenija egzistirati u ovako definiranom administrativnom sistemu.

Naredni izvorni podatak u kojem se spominje Sanica seže u sam kraj XV stoljeća, u posljednju deceniju u kojoj je Sanica u sastavu Jajačke banovine. Radi se o dosad neobjavljenom trgovačkom ugovoru iz knjige zadužnica Državnog arhiva u Dubrovniku. U ugovoru koji je zabilježen 27. februara 1493. godine Vukša Radienčić domaći trgovac iz Sanice (Vuchxa Radiencich de Sanize de partibus Bosne), po ustaljenoj praksi toga doba, zadužuje se kod dubrovačkog suknara Vuksana Radojevića na iznos od 8 dukata. Sanica je u ovom slučaju navedena u latinskom obliku de Sanize, te se kaže da je de partibus Bosne. Najvjerovatnije se radi o zaduživanju u tkaninama koje je Vukša Radienčić morao kreditoru vratiti u novcu poslije liferovanja robe u svojoj sredini.[31] Ovaj ugovor nam daju informacije kako je ovaj dio Bosne, iako inkorporiran u sastav Jajačke banovine pod vladavinom Ugara, zadržao svoje ustaljene privredne obrasce koji su se odnosili na frekventnu trgovinu sa dalmatinskim gradovima. Od posebne je važnosti podatak o pripadnosti ovog kraja dijelu Bosne, što ilustira kako se ugarsko posjedovanje ovih krajeva kroz Jajačku banovinu nije doživljavalo kao trajna vlast, te kako je ideja pripadnosti stanovnika Sanice Bosni i dalje bila vrlo svježa. U ovo vrijeme u drugim oblastima nekadašnje srednjovjekovne Bosne koji su već osvojeni od strane Osmanlija širi geografski identitet učestalo je navođen u obliku partium Turchie. Slučaj spomenutog trgovca Vukše Radienčića koji iz Sanice odlazi u udaljeni Dubrovnik da se zadužuje u robi koju će kasnije u domaćoj sredini prodati svjedoči i privrednoj aktivnosti Sanice, koja se po tom parametru morala barem u manjoj mjeri izdvajati od ostalih lokalnih sela područja župe Banjice. I za vrijeme srednjovjekovne Bosne broj domaćih trgovaca je najčešće vjerna slika stepena razvijenosti dotičnog mjesta.

Nedugo nakon nastanka spomenutog trgovačkog ugovora Sanica, kao i cjelokupni teritorij župe Banjice osvojen je od strane Osmanlija. Naime, direktnih podataka o promjeni vlasnika ovog teritorija nemamo do 1503. godine kada je osmansko-ugarskim ugovorom Ključ naveden kao osmanski posjed.[32] Ako uzmemo u obzir da su Osmanlije zauzeli obližnju tvrđavu Kamičak najkasnije 1495, a Kamengrad u župi Sani 1499, onda bi se u periodu od 1493. do 1495. godine i Sanica, zajedno sa Ključem i susjednim teritorijem morala naći u sastavu osmanskih posjeda.[33] Činjenica kako se Ključ spominje kao osmanski posjed i 1519. godine ne ostavlja prostora sumnji kako ova oblast više nije izuzimana iz osmanske vlasti.[34]

Zaključak

Prezentirani kratki srednjovjekovni historijat naselja Sanice demonstrira kako je uprkos malobrojnim i šturim izvornim podacima barem u određenim segmentima moguće sklapanje slike mikrotoponimije srednjovjekovne bosanske države. Analiziranjem izvornih pokazatelja o Sanici, ali i onih u kojima su zasvjedočena okolna područja konstruisan je njen politički i administrativni koncept. Sanica je kao integralni dio oblasti Donji Kraji u sastav bosanske države došla najvjerovatnije na razmeđu XII i XIII stoljeća, a najkasnije 1244. godine. Početkom XIV stoljeća Sanica postaje baštinski posjed porodice Hrvatinića, u čijem će vlasništvu sa određenenim izmjenama ostati do pada srednjovjekovne Bosne 1463. godine. U periodu između šezdesetih i osamdesetih godina XIV stoljeća dio župe Banjice nalazio se u sastavu Ugarske, ali je nakon ponovnog osvajanja ovog prostora od vojvode Hrvoja ona ponovno u posjedu Hrvatinića. Nakon Hrvojeve smrti Sanica je pripala njegovom bratancu Ivanišu Dragišiću, te će do pada pod osmansku vlast ostati u posjedu njegovih potomaka. Nakon osvajanja ugarskog kralja Matije Korvina Sanica je ušla u sastav Jajačke banovine i u toj administrativnoj jedinici će ostati do posljednje decenije XV stoljeća kada je trajno prisajedinjenja Osmanskom carstvu.

media-kljuc

KOMENTARI