instant fap

Sanjanin Ismet Kurtović: Moju majku su Srbi tukli zbog albuma kojeg sam snimio sa zborom ‘Arabeske’

Sanjanin Ismet Kurtović: Moju majku su Srbi tukli zbog albuma kojeg sam snimio sa zborom ‘Arabeske’

Ismet Kurtović (61) slobodni je umjetnik, kompozitor, producent, pjevač, flautist i gitarist.

Rođen u Srnetici kod Sanskog mosta, Kurtović se proslavio kao dugogodišnji frontmen rock grupe „Drugi način“. Njegov muzički rad kao autora, producenta i izvođača sadrži preko 20 sati originalne glazbe, a njegova pjesma „Mojoj dragoj BiH“ dugo je godina smatrana neslužbenom himnom Bosne i Hercegovine.

Rano je došao u Zagreb gdje je započeo glazbenu karijeru. Još uvijek se mogu čuti neki Sanjani kako o Kurtoviću govore kao o „čudu neviđenom“. Naime, zbog duge rokerske kose svojevremeno je bio skandalozna pojava u svome gradu.

“Slušao sam radio Luxemburg i odmah bio roker po uvjerenju. Imao sam veliku želju da postanem muzičar. Bio sam samouk jer u Sani nije bilo muzičke škole, mada su Sanjani, a i Krajišnici odlični muzičari. Moj prijelomni period nastao je nakon dugo gruntanja kako da osmislim svoj odlazak u Zagreb i kako da upišem muzičku školu. Tada sam se već zapalio za sviranje flaute. U gimnaziji sam propao i to je bio živi kuršlus. Onda, moja duga kosa, neobično oblačenje… Svađao sam se sa čitavim gradom. Bilo je toga i u većim gradovima, ali u malom mjestu to je bilo zaista intenzivno”, sjeća se Kurtović u razgovoru za agenciju Anadolija (AA).

Otišao je u Zagreb sa samo 16 godina, a da to roditeljima nije ni rekao. Položio je prijemni i upisao se u Glazbenu školuVatroslava Lisinskogu Gundulićevoj ulici u Zagrebu.

“Nudili su mi violončelo, ali ja sam tražio flautu. Sve je to bilo izazovno, s dozom traume. U Zagrebu sam odmah shvatio da se ne može živjeti od ‘šaranja’. Vrlo brzo sam se počeo baviti raznim zanimanjima vezanim uz kazalište. Ja sam prčkao po gitari, onako za sebe, a bilo mi je jasno da s novcem kojega sam dobivao od kuće neću moći živjeti. Već 1972. upoznao sam gitariste Halila Mekića Sosa i Branka Požgajeca te bubnjara Adonisa Dokuzovića. Ništa nisu znali osim da bi radili neki bend. Odmah su mi ponudili mjesto pjevača. Skompali smo se, bilo je to zaista veliko prijateljstvo“, rekao je Kurtović o početcima rock grupe “Drugi Način“.

Kurtović se prisjetio da su ga u bendu zvali Bosanac.

„To nije bilo podrugljivo. Vremena su bila drugačija, ljudi su više-manje bili operirani od nacionalističkih gluposti. Poslije sam u muzičkoj školi, a u klupi sam sjedio za Husom (Husein Hasanefendić, op. ur). iz grupe “Parni valjak”, doživio šok kada nas je profesor povijesti prozvao: ‘Turci, dignite se!’. Nisam mogao shvatiti kakve veze imam s Turcima. Roditelji me nisu odgajali da ikoga prozivam. Nedavno je zvao čovjek iz Sremske Mitrovice da me obavijesti da će ‘202’ izdati album 60 najuspješnijih pjesama u povijesti Jugoslavije. Moje dvije pjesme su na tom albumu. U Zagrebu se takva situacija, nažalost, nije dogodila. Svašta su stavljali na antologijska izdanja, ali moje pjesme nisu“, tvrdi Kurtović za AA.

Pjesme „Drugog načina“ danas se smatraju evergreenima, a prvi album je nastao kada su 1974. bandu pristupili Boris Turina-Turko i Željko Mikulčić. To je bila prva postava benda „Drugi način“.

„Te godine nastupili smo u Trpnju, što je postalo kultno mjesto rokerske scene. To su bili lijepi trenutci, od svirki, gostiju, ljudi koje smo upoznavali. To su sada najeminentniji intelektualci i umjetnici na prostoru bivše Jugoslavije. Recimo, uz Enesa Kiševića, koji je govorio, pojavljivao se i Zijah Sokolović. Tada je bio potpuno nepoznat. ‘Azra’ nam je, recimo, tada bila predgrupa. Nismo ih zvali, oni su nas žicali da dođu. Danas se priča posve drugačije i to nije točno. Stvari su se potpuno drugačije odvijale“, istakao je Kurtović sjećajući se vremena kada je počeo i ozbiljnije komponirati.

Tada se družio s režiserom i scenaristom Gojkom Bjelcem. Zajedno su uradili antologijske pjesme „Stari grad“ i „Lile su kiše.

„Uspjeh smo postigli preko noći. Svirali smo puno i uživo. Ljudi ne znaju da sam ja cijeli prvi album, osim prve pjesme, i komponirao i otpjevao“, kaže Kurtovićza AA.

Otvoreno govori i o šikaniranju sredine iz koje je potekao. Naime, u sanskom Mostu mu nisu vjerovali kada je snimio svoju prvu ploču.

„Poslije toga sam shvatio koliko je čovjek mali. Nisu mislili da lažem, jednostavno u njihovu glavu nije moglo stati da netko ode iz Sane prije par mjeseci i da se vrati sa snimljenom pločom. Poslije mene u Sani se pojavilo nekoliko glazbenih grupa, desio se glazbeni bum. Istovremeno je proradila i sarajevska škola. Kada smo 1974 svirali u Griču, tada je ‘Bijelo dugme’ sviralo po čvrgama i ljetnim tezgama. Bendovi koji su se tada pojavili, do dan-danas ostali su autorski najproduktivnija generacija“, govori  glazbenik koji je, ipak, ostao u emotivnom sjećanju mnogim Bosancima po pjesmi „Mojoj dragoj BiH“.

Kurtović podsjaća da se 1991. i 1992. godine angažirao na antiratnim glazbenim projektima u Hrvatskoj.

„Krajem 1992. godine vidio sam kuda stvari idu u Bosni. Zajedno s bratom Fikretom napravio sam pjesmu ‘Mojoj dragoj BiH’. Fikret je napisao tekst. To se pokazalo kao jedna od najboljih stvari koje sam napravio u životu. Ta pjesma, na poziv Bakira Izetbegovića, bila je predložena za himnu BiH. Naime, nisam znao da je službeni konkurs već bio raspisan. Dugo je bila neslužbena himna BiH. Napravio sam nekoliko verzija, ali za službenu nije prošla. Zvali su me nakon nekoliko godina kada su raspisali konkurs za novu himnu. Za tu prigodu tražili su da nema riječi. Nisam pristao, a najnovija himna je, po mojem mišljenju, neuspjela. Kakva je to himna čiju melodiju ne možeš zapamtiti“, pita se ugledni umjetnik.
 

Previše ružnih stvari uništilo je ono lijepo

Nadalje, Kurtović je naglasio da mu je iznimno žao što se te ekstatičke emocije više ne ponavljaju.

„Kao da smo to izgubili, kao da je previše ružnih stvari uništilo ono lijepo što smo imali. Kako god, ta pjesma “Mojoj dragoj BiH” odradila je svoju svrhu. Gotovo svi su je koristili – od televizije i radija, do vojske na ratištu kada su dizali zastavu i kada su kretali u borbu. Koristili su je na sve moguće načine, a ja od toga nisam dobio čak ni zahvalu, a kamoli novčića za autorska prava”, ogorčeno konstatira sugovornik AA.

Suradnici na pripremi navedene pjesme, sjeća se, bili su sjajni.

Tu pjesmu su, naime, pjevali Željko Bebek, Amir Kazić, Toni Janković, Zele Lipovača, Fikret Kurtović, Deja Mušić, Senad Galijašević, Čeha iz Divljih jagoda, franjevački zborovi, pa djevojke iz Zagrebačke džamije, statirale su prve izbjeglice, bilo je i Srba pojedinaca…

“Moram reći da su 97 posto angažiranih oko sponzorstva bili Hrvati. Oni su najviše pomogli. Dubravko Merlić je pustio spot u emisiji ‘Slikom na Sliku’ i sa mnom napravio intervju, koji su vidjeli u Bosni. Nakon toga ta pjesma počinje svoj put“, rekao je Kurtović.
 
Rad sa zborom „Arabeske“

Podsjeća da u toj pjesmi nema ništa uvredljivo za bilo koju naciju, ali naglašava da je tada trebala hrabrost da se u tom projektu sudjeluje.

„Neću o imenima, ali nisu baš svi bili spremni da se izlože u spotu i na foto snimanju. Svaka čast onima koji su to uradili. Poslije su neki ljudi prozivani zbog toga kao balije. Gadna su vremena bila. Moju majku su u Sani Srbi tukli zbog prvog albuma kojeg sam snimio sa zborom ‘Arabeske’. Hvala Bogu, nisu je ubili kao oca“, tužno je rekao Kurtović, koji je sa zborom „Arabeske“ izdao tri albuma, te ih profilirao u zbor koji je postao prepoznatljiv u Hrvatskoj, ali i u BiH.

Svoje veliko iskustvo u komponiranju, snimanju, produciranju i aranžiranju zborskog pjevanja potvrdio je nedavno izdanim CD-om 12 antologijskih sevdalinka pod naslovom „Bulbuli“. Uz zbor „Bulbuli“ u Hrvatskoj vodi i crnogorski zbor „Montenegro“.

http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=YZ-Y6okpFOk

KOMENTARI