Kad si bio lud i mlad, naivan i zelen, htio si da imaš svoj pečat, svoj identitet, pogled na svijet, što bi rekli imidž.
Stvari oko tebe i tvoj odnos prema njima je uveliko određivao ko si.
Pored svih bitnih stvari kao što su:
U kojoj si raji, gdje izlaziš, kako se oblačiš i mnogo toga drugog, ljeti je bilo važno gdje se kupaš.
Uglavnom su se plaže protezale od mašinskog pa do drvenog mosta., bar one gradske.
Tu si nekako mogao brzo doći bez bicikla. Tako sad kad krenemo od željeznog mosta prva je bila Kožara, pa Slapovi, Višnjin brod, Delića brod, pa onda dosta malih plaža sve do legendarnih Karića.
Uzvodno od željeznog mosta je bilo Gerzovo, pa ade, velika krivina, pa moja omiljena plaža: Bijeli brodovi.
Nizvodno opet je išao Tamburicin brod, pa veliki dubljak i tako dalje niz vodu.
Mi smo pokušali da izmislimo svoju plažu i pošto su sve gradske plaže već bile izmišljene mi smo pronašli jedno mjesto između dva ušća: Zdenskog i ušća Blihe u Sanu.
Pored svih ludosti koje smo neprestano smišljali jedna je i odredila ime te plaže, našeg tajnog mjesta.
Dali smo joj ime:
”Ni pet, ni šest”.
Moglo je biti i pet i trideset ili pola šest ali nije.
To je jedno mjesto kad prodjes Ade i onaj plitki teren, gdje se lovio lipen.
Sana se tu razdvajala i pravila malu adu. Naravno bila je i velika vrba za skakanje.
Za mene su sva drveća kraj Sane vrbe i to je to.
Naziv plaže je bio direktno vezan za jednu “glupu” igru koju smo izmislili.
Kad neko kaže “ni pet ni šest” svi su morali skočiti u vodu.
E sad mi smo rijetko nosili peškire.
Mi, sunce, voda i zemlja.
Tako da su oni, koji su igrali remija, morali čekati da se ruke osuše da nastave, a nekom je trebala samo karta za hand.
I taman kad se to desi, neko opet kaže:
”ni pet ni šest” …
i skači ponovo.
Jedan je bio u završnoj fazi udvaranja, al je to morao završiti u vodi, nakon skoka …
a frizura se pokvari.
Opet je jedan podbacivao žar ispod batakova od koke, al’ je morao skočiti i bataci zagore. Jedan je sve spakovao i krenuo kući, al’ je morao skočiti tako u odjeći …
Il’ si u raji, ili nisi.
Ne vjerujem, da se više iko kupa na tom mjestu, a i pitanje je da li nas čeka stara vrba. Ako jednom vrbe kraj Sane progovore, ja ću prestati pisati ove priče.
Nadam se da neće …
kakav bi to bio život bez tajni, a i ja volim da pišem.
Moraću jednom iznenaditi moje drugare, pa da još jednom odradimo:
”Ni pet ni šest”
pa šta bude, nek bude.
Braco Ivanić
KOMENTARI