Sanski Most, grad u koji svi rado dolaze

Sanski Most, grad u koji svi rado dolaze

Ljubavi prema Sanskom Mostu ne manjka ni onima koji u njemu žive, ni onima koji su sreću našli u zapadnim zemljama.

„Nemoj puno slušati ljude kad budeš dolazio, nego slušaj Sanu. Ona će ti sve reći – i kako da nas nađeš, i kako živimo“, u pjesničkom mi je stilu književnik Amir Talić objasnio kako bez mnogo traženja po geografskoj karti ili pomoći GPS-a pronaći Sanski Most. Savjet je vrijedio. Baš kao i svaki kilometar uživanja u lijepoj bosanskoj prirodi na četiri sata putovanja od Sarajeva. I na kraju puta – Sana, sa svim svojim varijacijama zelene boje.

„Ljudima koji su upućeni na vodu ne ulazi ona u organizam kao potreba, nego i u dušu čovjeka. E, tako je sa Sanom. Doživljavamo je kao majku, a i njen latinski naziv, jer sana znači zdravlje, upućuje da nam samo može dobroga donijeti“, pjesnički će Talić.

„Bez obzira što su se dogodile neke ružne stvari u ratu, Krajišnici su pitomi ljudi, bez obzira kojem svjetonazoru pripadaju. U trenucima ratnih kataklizmi u njima se probudi nešto što nije primjereno jednom čovjeku, ali se sve vraća na staro“, kaže Talić.

Dođu da umru u zavičaju

Ima i objašnjenje za veliki broj umrlih. „Dosta ljudi koji žive u dijaspori ovdje dolazi doslovno umrijeti. Nakon 40-50 godina radnog vijeka dolaze ovdje proživjeti penziju i ono što im je ostalo do kraja života“, kaže.

Dok s prijateljem Senadom Kumalićem, sanskim slikarom, evocira uspomene na prošle dane, sve se vrti oko rijeke. I sâm Kumalić će priznati da živi i u svojim slikama, ali i na rijeci.

„U stvari živim od ljubavi, a ni u jednoj od mojih ljubavi nema love. Sve što me ispunjava su voda i imanje uz nju. Ipak, život je vezan uz financije, pa u školi pokušavam djecu navesti da zagrizu taj lijepi umjetnički kolač“, kaže Kumalić.

Žali se i kako iz klupa pred kojima stoji na kraju svake školske godine „u inostranstvo ode jedan autobus djece sa roditeljima“.

„Vezani smo za inostranstvo bili i prije rata, a tamo nas je 40-50 posto uvijek bilo. Lakše nam je danas otići u Štokholm ili Pariz, bilo koju državu zapadnog svijeta, jer imamo autobuse koji nas ispred kuće pokupe i voze, nego da idemo u Sarajevo ili drugdje na istok“, objašnjava.

Za Sanski Most priča i kako se u njemu „samo od ljubavi može živjeti, ako neko već nije opterećen finansijski“. „Ta ljubav jeste velika, jer prvih pola života odu se napraviti pare u inostranstvo i onda se ljudi vrate i od ljubavi žive, uživajući u životu do njegovog kraja“, slikovit je Kumalić.

Dijaspora donosi novac

Ljubavi prema svom gradu ne manjka niti jednom od mladih ljudi s kojima razgovaram na terasi obližnjeg kafića na Trgu ljiljana. Potvrđuju riječi dvojice umjetnika.

Baš kao i u nekoj od jadranskih destinacija, i u Sanski Most prvi gosti dođu već oko Uskrsa, pa onda za Ramazanski i Kurban bajram, neki čak i za Božić, a najveća gužva uslijedi ipak u vrelim ljetnim danima. Prvi dođu „Skandinavci“, već krajem svibnja, a posljednji „Nijemci“ – krajem kolovoza.

Dijasporu zovu po zemlji iz koje dolaze, no preciznog podatka u koliko zemalja žive Sanjani nema. Zbog toga se radi „baza dijaspore“. Ona će obuhvaćati i one koji su uspjeli u svojim poslovima, pogotovo iz zemalja u koje se išlo i prije rata, a to su Njemačka, Austrija i Švicarska, jer iz njih dolazi najviše novca. A i Krajišnici su „široke ruke“, uvjeravaju me.

KOMENTARI