instant fap

Sanski šetači

Sanski šetači

Kad se sunce umori od hodanja po nebu i polako utone u zelenkaste brežuljke ostavljajući iza sebe još malo svjetla da se napravi neka lijepa slika, nastaje period koji smo mi nazvali “Smiraj dana”.

I kako sama riječ kaže sve se polako smiruje. Poljoprivrednici se vraćaju preplanuli i umorni, prodavnice se polako zatvaraju, pije se ona popodnevna kafa kad ručak malo odleži u stomaku. 
Često se u to vrijeme “razbaci” basket ili ako je više raje onda se odigra i koja tekma na Partizanu.

Zadnji autobusi iz Ključa i Prijedora polako dolaze a gradski čistači izlaze sa metlama da nam očiste ulice. 
Poneki pijanac tetura i priča sam sa sobom, žali staru ljubav, gurajući trijezno biciklo.

Nema ništa ljepše nego kad većina napusti plaže i onda tako u smiraj dana skočiš u tihu i mirnu Sanu i onda, baš tada osjetiš šta je to biti Sanjanin … 

Ti i rijeka, miris vode i osjećaj da je život vječan. 
Trenutak kad si toliko sretan,
a Sana se mota oko tebe kao djevojka, grli te, ljubi … 
Al’ nećemo sad o tom.

Nego, tako, u smiraj dana i skoro u isto vrijeme Sanskim ulicama krenu Sanski šetači. 
Naši ljudi sa veoma ozbiljnim zadatkom. 
Treba da se analizira protekli dan, završi započeta priča od juče i predvidi sutrašnji dan. To ja sad malo izmišljam, jer nisam stigao da se pridružim toj ekipi. 
Nisam imao vremena. 

Ta ekipa, je ekipa odabranih. 
Često sam ih gledao i sretao kako hodaju ulicom prema stanici, lagano, sa rukama na leđima, uz povremene stanke kad je nešto važno da se naglasi, pa onda opet polako uz lagani hod, pogledima negdje u daljinu … Nastavljaju svoje duhovno šetanje.

Ja sam imao ideju da ubjedim nekog od svojih jarana da ih pratimo i “k'o fol” i mi šetamo i radimo što i oni, al’ neće iz “Cobre”, ne bi ih puškom istjer'o.
I sad kad razmišljam o gradu i Sanskim šetačima pomislim: 
Pa, ja sam, sad baš, u godinama za tu ekipu. 
Mogu naglabati o svemu, sve manje cugam, kafane sam sve obiš'o, pravi tip za tu ekipu.

Kao da gledam sebe, sa rukama na leđima kako rješavam misteriju Corone, neviđene poplave koje potopiše grad 2014, izvore koji presušiše zbog gole sječe.
To vam je vrhunac, bar za mene …

Kad uđeš u Sanske šetače dobijaš ono konačno priznanje, da čovjek iz provincije može biti intelektualac, baš kao i oni iz velikih gradova.

Ne znam, da li još uvijek ima te ekipe. 
Nadam se da ima. 
Sanski šetači, u svom misterioznom kruženju Sanskim ulicama, ulivali su nadu, da ima i nešto više od kafane i utakmice. 

Neki svijet gdje, nažalost, nisam stigao da se ubacim.
Sanski šetači, mislioci, vječita tajna našeg grada … 
Pa, nek’ tako i ostane.

PS: 
Kažu da su jednom pričali i o Titi …

? Braco Ivanić

KOMENTARI