Piše: Damir Petranović
Skoro sedam godina, dugih sedam godina, prošlo je od onih tragičnih nereda u Širokom Brijegu, u kojima je metkom u glavu ubijen mladić imena Vedran Puljić. Kaos kojeg smo tada gledali, osim gubitka života, rezultirao je desecima ozlijeđenih, mrljama na fasadi samoproglašene hercegovačke metropole, ali i i ranama na duši nikad dovršene i nikad barem minimalno funkcionalne države.
Bio to jedan od onih trenutaka u kojima sport preraste svoju uobičajenu ulogu poligona za masovnu zabavu, a navijačko nasilje iskoči iz svojih često folklornih okvira – kojih nisu pošteđene ni najbogatije i najciviliziranije zemlje – i postane ozbiljan društveni i politički problem. Magična granica je prijeđena: pokoja razbijena huliganska tikva je jedno, a mrtva glava nešto sasvim drugo. Pogotovo u toj nesretnoj Bosni i Hercegovini, u kojoj je valjda samo činjenica da je ubijeni Puljić bio etnički Hrvat spriječila da se država rascijepi na pola – točnije na pola od pola – i da nogomet, kao “nastavak rata drugim sredstvima”, ne postane nastavak rata ratnim sredstvima.
Tog jesenskog dana 2009. godine pred svojim očima gledali smo kako se rastapa krhka iluzija o mogućoj izgradnji jednog barem donekle pristojnog društva, grozili smo se nad prizorima naoružanih bandi – u uniformama i u civilu – kako surovo oživljavaju scene iz još uvijek bolne i traumatične bliže prošlosti, snebivali se nad činjenicom da stasavaju nove generacije, koje iz iskustava svojih roditelja nisu naučile ama baš ništa i u kojima očito nema ni trunke volje za taj prokleti, maleni korak naprijed. I nadali se da će se stvari ipak izvrtjeti u pozitivnom smjeru, da će barem epilog jedne tužne i besmislene smrti biti obećavajući, poticajan za neko novo doba – smislenije, trezvenije i razumnije od uboge realnosti.
Šipak, ništa od toga. Skoro dva olimpijska ciklusa kasnije još uvijek nemamo ni odgovor na osnovno pitanje – tko je zločinac koji je ispalio taj kobni metak u glavu Vedrana Puljića – a bogme izgleda kao smo sve dalje i od stvarnog rasvjetljenja cijelog slučaja. Dobili smo tek široku akciju, navodno spontanu, a u stvarnosti očito vrlo organiziranu, u kojoj su se policije i pravosuđa dviju država uključili kako bi, po starom dobrom balkanskom običaju, problem pospremili duboko ispod tepiha. Kao i bezbroj sličnih; a onda ćemo se jednom u budućnosti pitati zašto u prosjeku svakih pedesetak godina izbije nekakav rat.
Ni privida volje i sposobnosti dviju država
Pred splitskim sudom ovog tjedna započelo je suđenje stanovitom Oliveru Knezoviću, po svemu sudeći mamlazu zavidnih dimenzija, jednom od onih koji su tog kobnog jesenskog dana u Širokom Brijegu potezali pištolje i pucali. On ga navodno nije donio sa sobom, već “oteo” policajcu, a sada se službeno brani da ga je istog trenutka vratio nazad u futrolu. Iako je već poprilično sigurno dokazano da je imao tragove baruta na vlastitim rukama.
No, sve to skupa ipak je puno manji dio priče: početak suđenja, naime, podsjetio nas je na najvažniju dimenziju – a to je da punih sedam godina dvije kilave države nisu uspjele proizvesti čak ni privid volje i sposobnosti za riješiti jedan visoko eksponirani i dramatično važan slučaj.
Tog dana, naime, na ulicama oko stadiona Pecara svakako nije pucao jedino Knezović, već se radilo o masovnoj pojavi i, po svemu sudeći, šokantnom prekoračenju ovlasti policajca, ali i demonstraciji sile razbijača skrivenih pod krinkom nogometnih navijača. Nije se pošteno odradila ni istraga, već se, po svemu sudeći, traljavo pronašlo jednoga koji će na sebe preuzeti neugodnu obavezu od par godina robije. Kad i ako, naravno.
A onda se i to uprskalo po klasičnom receptu: mladić je čudesno uspio uteći iz hercegovačkog zatvora, potom se još čudesnije dokopati svoje rezervne domovine, a onda i nekoliko godina uživati u raskoši javnog života hrvatske prijestolnice. Kvragu, čak je dospio i na jednu od proslava friške predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović – što, doduše, nije neki osobit pothvat, jer se na takvim događanjima već dokazano okuplja kompletna krema hrvatskog polusvijeta, od nogometnih kriminalaca do dilera droge i osuđenih tajkuna.
Godinama nakon što je nesretni Vedran Puljić pokopan na sarajevskom groblju Bare, on se lagodno šepurio po društvenim događanjima i prenemagao po stranicama rezerviranima za “celebrityje”. Naravno, po balkanskim standardima.
Jer upravo takav, balkanski standard u najpogrdnijem smislu tog pridjeva, ionako vlada u lokalnom pravosuđu. Nije previše bitno radi li se o hrvatskom ili o bosanskohercegovačkom: ovaj dualizam samo je dobro poslužio kako bi se umnožilo proceduralne smicalice i do krajnjih granica rastegnuo postupak, sve do faze u kojoj ništa više neće biti ni bitno. Ni je li baš Knezovićev metak pogodio ubijenog Sarajliju – jer, ruku na sre, mogao je to biti bilo čiji, a prije svega policijski, baš kako to uporno i tvrde Puljićevi suborci s tribine i ulice.
Očito nikoga nije briga
Neće biti bitno ni je li cijeli ulični masakr bio pomno isplaniran i vođen, ili se radilo naprosto o zlosretnom slijedu događaja u zemlji bezakonja. Na koncu, malo koga će uopće biti briga hoće li jedini optuženi na koncu biti i osuđen, jer već sada je jasno da očekivana zadovoljština nikada neće biti postignuta. Neće, jer očito nikoga nije briga.
Čak i površnom promatraču vrlo je predvidiv predstojeći slijed događaja: hrvatski proces protiv Knezovića protegnut će se unedogled, s kojekakvim vještačenjima, rekonstrukcijama i simulacijama, po kojima čovjek vjerojatno neće sa sigurnošću moći biti prokazan kao ubojica. Na drugoj strani granice lakonski će se posegnuti za opravdanjima da se “protiv suda ne može”, bez trunke samokritike ili ozbiljnog preispitivanja kriminala u vlastitim redovima, ne-daj-Bože i temeljite istrage, koja bi u ozbiljno poremećnoj državi ionako predstavljala presedan.
A još nešto sjevernije, na tribini Vedrana Puljića, polako će nestajati svjedoci tog tmurnog jesenskog popodneva i ostat će zapisano tek ime koje će iz stvarne žrtve prerasti u apstraktni simbol. Nažalost, u simbol da pravde nema i u tragičan podsjetnik kako čak i plemenite stvari poput nogometa – ako ih se ovako zloupotrijebi – mogu ostaviti duboke i trajne, duboke rane na duši države, naroda i svakog bića s makar zrncem empatije. A to uvijek proklija, ovako ili onako.
I sad recite da nismo prokleti…
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
KOMENTARI