Osvrćem se unazad, shvatam dječače rođen si u pogrešno vrijeme. Odrastao si među ljudima nejasnih izraza lica, bez osmjeha i nade. Godinama si gledao i slušao plač, suze, svađu. Godinama si se plašio reći ne. Reći ne onom čovjeku, kojeg bi drugi nazvali ocem. Ti nisi mogao. Za tebe je on bio samo stranac, sinonim za nasilje. A ona, majka, žena tužnog lica, tvoj jedini čuvar i podrška.
Ronivši suze, prisjećaš se svog djetinstva, prvog mukotrpnog školskog dana. Nesreća je krenula prvim korakom. Ismijavali su baš tebe, sina siromašnog alkoholičara s osnovnom školom. Ti si samo šutio. Majka te je tako odgojila, plašio si se sveg, čak i vlastite sjene. Plašio si se izgovoriti svoje ime i njeg te je bilo sramota. Iz dana u dan si joj postavljao isto pitanje, zašto te je rodila. Proklinjala je ona kroz suze, svoj i tvoj datum rođena. Njena bol i tvoj bijes su postajali jači. S vremenom si postao agresivan, dobio si epitete oca. Onog čovjeka kojeg mrziš.
Krenuo si s borbom. Borbom protiv ljudi što su te spriječavali. Protiv sistema školstva, socijalnog rada, zdravstva. Niko od njih nije bio na tvojoj strani. Niko. Jedni su ti čak životnu podršku ubili, majku. Dozvolili su njenu smrt, zbog nedostatka materijalnih sredstava. Zbog novca ljudi. Krivio si sebe, jer si bio kukavica. Bio si niko.
Život ide dalje. Njegov je morao ići, Dječak je sad odrastao čovjek. Ali znate kako to ide u našoj napaćenoj državi: »Sirotinjo i Bogu si teška«. Bio si ti još uvijek Bogu težak. Sam s ocem. Lošim društvom, lošom perspektivom. Ipak cijenio si dobrotu, iskrenost, smijeh. Cijenio si znanje. To je jedini put, s kojim bi pobjedio baš tu nepravdu, koja ti je život uništila. Suprostavio bi se ti »velikim ljudima«. Vratio si vjeru u sebe, s namjerom na postaneš neko.
Piše: Selma Durmišević
KOMENTARI