Prijatelju, obuzimaju me žmarci. Vrijeme leti. Doletjelo je. Jučer dječak, danas čovjek. Pitam se da li je to moguće. Moguće je, kako nije. Postati gospodin moj je cilj. Slušao sam ti ja godinama priče, kako mali postaju veliki. Kako od muhe naprave slona. Došlo je vrijeme da i ja od sebe napravim nešto. Smiješno zvuči, da ja napravim od sebe nešto. Ja, nestašni dječak iz komšiluka. Dječak koji godinama bježi u virtualni svijet. Bježi od obaveza, ciljeva, navika. Došao je period kad više ne mogu bježati. Kad trebam stati na noge i reći da sam spreman. Spreman da se suprostavim velikom, okrutnom svijetu, za kojeg kažu da te preko noći može pojesti. Ma nisam ja toliki baksuz, ne jedu mene tako lako. Barem ja sam tako mislio.
Prođoše dani pa i godine. Četiri zime i četiri ljeta. Tu sam napokon ja da otmeno zatvorim još jedno poglavlje svog života. Da ugasim srednjoškolske brige. Čuj prijatelju, nisam ni svijestan šta me čeka. Strah me. Vjeruj mi, iskren sam. Teška srca ja to priznam. Nisam ti ja od onih što se jadaju, nisam. Nisam, niti imam kome. Sram me. Greška je to, velika. Pokleknuo sam ja par puta, nesvjesno. Ne, nemoj biti tužan, vratio sam se. Ipak se bojim da neću moći sam. Sam da koračam dalje, sam da lijem suze. Čuješ ti mene druže, zvučim li ti pesimistično? Znam da nećeš da priznaš, ali zvučim.
Što ti je život. Nije da sam sad nešto posebno proživio, a i šta bih u ovom malom gradu. Međutim i to malo prođe baš brzo. Sve me nešto steže, dok ti pričam. Bio bih ja još uvijek bezbrižno dijete. Još bih ja sanjao noću i maštao budan. Ne može. Vrijeme ne pita, vrijeme ide. Teško ja to pratim.
Otkriti ću ti tajnu. Čuo sam u par navrata da me zovu odraslim. Odraslim. Uh, tmurne riječi. Protresoh se. Tajna je prijatelju, što ja imam cilj. Da, mali dječak ima cilj. Mali dječak će uspjeti druže.
Ne bih više da te gnjavim, no došlo je vrijeme da shvatimo život kao nešto ozbiljno, samostalno, puno očekivanja.
Samo jedno zapamti prijatelju: Kažu stariji budi uporan, isplatiti će se.
Piše: Selma Durmišević
KOMENTARI