Jeste da sve ovih dana miriše na smrt, beznađe i ratne godine, jeste da je sivilo zahvatilo prevashodno ljudske duše a onda i sve ono što one oboje svojim postojanjem, tačno je da se osjećamo ružno bez obzira na pravdu koja je udarila na krivdu i na narod koji se bunio protiv sistema koji im je, pored fabrika, radnog staža i godina pojeo i nadu da će u ovoj zemlji ikada išta biti bolje, ali sve mi se čini da je revolucija započela obrnutim procesom, il’ vam ga naopako, jer se traže smjene vlada, direktora preduzeća i institucija, upravnih odbora i drugih upravljačkih struktura a da se nakon toga ne zna tačno kuda, ko, s kim, kako, za koga, protiv koga, preko koga, uz čiju podršku, ko je prijatelj, ko su protivnici, ko smo mi, ko su oni, odakle da krenemo i gdje ćemo, na kraju, završiti.
Nigdje boračkih organizacija kojima je očito izuzetno dobro u ovakvom sistemu, nigdje prosvjetnih radnika koji, sve su prilike, uživaju, nikako da se pojave radnici komunalne privrede kojima, izgleda, cvjetaju ruže dok rudarima ne pada na pamet da traže stoju – dvije više jer im je glava u torbi svaki sekund njihovog posla. Nigdje radnika Konjuha, Feroelektra, Sarabona, Žice ,Vase Miskina Crnog, Famosa, Tasa, Pretisa, Zraka, Butmira, Željezare, Hidrogradnje i na stotine drugih unesrećenih firmi diljem BiH. Da li je to svima dobro ili gledaju ko će pobijediti pa da se priključe ili se, možda, još uvijek nadaju da će se obećanja onih koji ih varaju petnaestak godina možda i ispuniti pod pritiskom omladine koja nije zadovoljna jer su oni zadovoljni.
Uvijek sam mislio da se glavne bitke, promjene, revolucije i pokreti događaju u glavama ljudi gdje se nalaze svi spletovi, sve replike, sva pitanja, dileme i skoro svi odgovori nakon kojih svako ljudsko biće donosi odluke koje, ako ljudi nešto zaista zažele srcem, postaju realnost života koji nikada nije pravio kompromise na svoj račun jer je život je prelijepa energija, put koji ljudi, uglavnom, ne razumiju radi čega im životne međe najčešće promaknu kroz prste poput žetona u kockarcskim rukama.
Četrdeset hiljada spermatozoida krene na put prilikom seksualnog čina između muškarca i žene i na tom putu njih trideset devet hiljada devetsto devedeset i devet neće uspijeti stići do njegovog kraja već će samo jedan od njih uspijeti i razviti se u život. Dakle svaki čovjek koji se rodi već je pobijedio, uspio je, sretan, velik, jak, poseban jer njih trideset devet hiljada devetsto devedeset i devet neće okusiti život koji je, ako bi se slengom opisivala sreća, jednostavno zakon koji ljudi ne cijene dovoljno smatrajući da okolina čini njihov život a ne da, zapravo, oni svojom energijom mogu obojiti svijet u koju god boju požele.
Već dvadeset godina gledam anemičnost bh.omladine kojima je vlast ukrala godine i nadu u bolji život dok su oni sami sebi dokinuli pozitivnu energiju i motiv da stisnu petlju i svoje najbolje godine prožive u skladu sa snagom koju te godine i nose. Jedan dio naše mladosti je frustriran nemogućnošću ičega što bi oni htjeli jer su njihove želje osujećene “zakonskim rješenjima” po kojima jedni imaju sve a drugi ništa jer se pravednost u BiH tretira kao letva preko leđa svih onih koji nemaju para ili veza da i njih “zakonsko sunce ogrije”. Drugi dio mladosti, ipak, nije briga za sve ono što izlazi iz okvira “slobodarske” poslovice “u se’, na se’ i podase” pa ih svijet oko njih zanima samo u onoj mjeri u kojoj bi postojala mogućnost da se, nekako, sunce vrti oko njihovih interesa a Zemlja kreće u pravcu njihovih stopala jer im je sebičnost današnjeg vremena postepeno oduzela ono što se u BiH naziva merhametlukom na osnovu čega su ratni torbari ukrali na stotine miliona dolara “u ime napaćenog naroda”.
Današnji svijet je zbir svih nas, naših pozitivnosti i negativnosti, naših misli i djela i ako Zemlja propada, i Bosna skupa s njom, onda za taj učinak ponaprije možemo zahvaliti sami sebi jer neće biti da nam je neko drugi kriv što je, recimo u Sarajevu, svaki drugi dječiji park skršen i uništen, što je svaka zelena površina zapravo poludeponija, što svako prelazi ulicu gdje mu je ćeif, što malo ko poštuje red ma gdje ga čekao, što niko ne umije normalno da šeta smatrajući da je bez ikakve potrebe pravilo lijeve i desne strane, što je većina nas učestvovala u korupciji navikavajući policiju, doktore i opštinare na kese i koverte, što je nekoliko stotina hiljada nas uzimalo pare ili kobasice za glas na izborima i što smo, na kraju, Bosnu doživjeli kao tuđu jer njom vladaju neki ljudi protiv kojih se niko ne buni tamo gdje bi i trebao već svoje nezadovoljstvo iskaljuje na svakodnevnom životu, svom ili tuđem.
Psihološki posmatrano ljutnja i agresija prema nekome ili nečemu je, u suštini, pokazatelj naših mana za koje okrivljujemo druge nakon čega uradimo ovo ili ono pokušavajući da, zapravo, opravdamo svoje mane okrivljujući druge za njih. Narod se s pravom ljuti na predstavnike politike i čitav njihov pohlepno – kleptomanski aparat postavljen od mjesne zajednice do Predsjendištva BiH jer gotovo da više i nema potrebe objašnjavati šta su sve pokrali, kako, s kim, koliko, odakle dokle itd i jedino pitanje na koje nikako da se pojavi odgovor jeste dokad?!
Kada se sve sabere, svi lopovi i njihovi zaštitnici, sve Muse kesedžije i lopovski vojnici, to nije više od hiljadu ljudi koji sistematski, organizovano poput zločinačke organizacije potkradaju ljude i državu već dvadeset i četiri godine. S druge strane je oko tri miliona odraslih ljudi koji to, uglavnom, nijemo gledaju, prokomentarišu dnevnik ili kakav novinski članak, opsuju ovakvu državu i odu nekim svojim poslom jer smatraju da će neko drugi, a ne baš oni, riješiti taj gordijev čvor koji su svezali kriminalci, lopovi i ubice oličeni ponajviše u dvije stranke SDA i SDP i svi njihovi “nezavisni” pomagači i biznismeni.
Ova šaka jada ljudi što sada protestuje, sve skupa četiri – pet hiljada ljudi za čitavu BiH, je premalo da bi se u Bosni dogodila revolucija dok evolucija, u smislu revolucije u glavama naših ljudi, ide gotovo puzećim ritmom pa se kraj tog procesa, ovom dinamikom, može očekivati za hiljadu – dvije godina do kada će ovi što su nas pokrali i unesrećili, napraviti nove stranke, potopiti dva – tri kriminalna jarana u borbi protiv “korupcije”, obući nova odijela i kravate i grditi svakog onoga ko ometa “naš” put ka EU za koji 95% građana BiH i ne razumije šta znači ali će se osvijestiti tek onda kada budu šili Nike ili Boss-ova odijela za jedan euro ili kada svoju, rođenu, vodu budu prodavali po 0.5 feninga jer to od nas traži EU koja nam je pomogla da sredimo državu koju je prethodno, lično!, urušila.
 |
| Sarajevski način (R)evolucije |
Bez obzira na politiku i politička kretanja koja će biti onakva kakvi smo mi sami, definitivno smatram da smo mi ljudi koji malo cijene život, i sve ono što on ima da ponudi, jer u našim glavama život je jednak ništavilu radi čega ga tako jadno tretiramo, još jadnije prodamo i najjadnije otpišemo kao da na glavi nosimo tuđu ne svoju glavu. Vlade će možda i pasti, ove ili one, doći će, možda, i neki novi ljudi koje ne poznajemo radi čega ćemo misliti da su dobri, ukinuće se, more bit’, savjetnici, komisije, nadzorni i upravni odbori, smanjiti vozni parkovi ali će naše glave ostati iste jer nismo uvidjeli da je proces teritorijalne i ekonomske okupacije naše države gotovo okončan posao te da smo šutjeli svih onih godina kada je sistem protiv kojeg se, javno, buni jedva 1% naroda toliko uhodan da se jedino može srušiti opštim narodnim ustankom od 200.000 ljudi.
Do tada, do tog vremena, Plenum građana Tuzle i Sarajeva će predlagati Svetlanu Cenić, šeficu kabineta ratnog zlikovca Nikole Koljevića, za ministricu finansija Vlade TK ili KS jer očito nas ni nož pod grlom nije naučio da razaberemo šta je dobro a šta nije, ko je naš a ko nije. Možda i treba da nakon domaćih zlikovaca vlast uzmu oni koji ne kriju svoje ciljeve, koji ne povlače svoju retoriku, koji bi da nad sarajevsku grobnicu pobodu pravoslavni krst, ne iz religioznih već provokatorsko – političkih razloga, i koji će nam konačno pokazati gdje nam je mjesto jer je očito da mi sami ne znamo šta bi sa sobom.
Što se mene lično tiče ja i dalje volim život, nisu me natjerali da nakon ubistava, progona, defamacije, namještaljki, trpljenja idiotsko – nepravednog sistema zamrzim život jer znam da ga mogu živjeti bilo gdje, ovdje, tamo, u sebi, mimo drugih, te da mi nijedan politički sistem, nijedna vlast ma kakva bila neće diktirati način života i razmišljanja jer je život vrijedniji od bilo kakve vlasti, od bilo kakve politike i bilo kakvog početka ili kraja u samom životu. Život je da se živi jer šta god da se oko naš događa – do nas je. Postoje afričke zemlje pune dijamanata, postoje arapske zemlje prepune nafte i plina, postoje azijske zemlje koje kipte od rudnih potencijala ali u svima njima vlada teška bijeda i nepravda. Iskopate dijamant od milion dolara i dobijete jedan dolar. Odbranite državu i dobijete BiH.
Semir Halilović
Sarajevo, 18.2.2014.
KOMENTARI