Nema veliki broj igrača sa ovdašnjih fudbalskih terena koji traju kao Senijad Ibričić.
Nekadašnji reprezentativac Bosne i Hercegovine će uskoro zagaziti u 36. godinu, na kraju ove sezone planirao je da kopačke ‘okači o klin’, međutim u tome ga sprječavaju igre na terenu. Kakve partije pruža za Domžale najbolje oslikava to što je, po izboru svih igrača iz Slovenije, proglašen za najboljeg igrača lige.
– Drago mi je što sam dokazao da godine ništa ne znače, javio nam se Senijad Ibričić dok je putovao na prijateljsku utakmicu protiv Radomlja i potom nastavio:
– Kada si u fudbalu cijeli život nije lako donijeti odluku da prestaneš. Bio sam blizu toga, priznajem, ali onda sam malo stao i razmislio o svemu. Od 36 utakmica odigrao sam njih 34, po 90 minuta, a pritom se i osjećam odlično. Zašto onda da se povlačim ako vidim da mogu još igrati? U dogovoru sa ljudima iz kluba odlučio sam da ostanem u svojstvu fudbalera barem do zime i da onda vidimo šta i kako. Inače, ovdje uživam u svim sferama. Našao sam neki svoj mir.
U Sloveniji mu ne prave murale kao svojevremeno u Splitu, ali je svejedno mnogo cijenjen.
– Ha-ha, prošao sam kroz mnoge klubove, ali već sam nekoliko puta rekao da je Split nešto posebno. Taj mural koji su napravili sve govori. U Sloveniji se također fudbal prati, ljudi me prepoznaju, pogotovo naši kojih ovdje ima mnogo, međutim daleko je to drugačije u odnosu na vrijeme dok sam igrao za Hajduk. Nije to ni loše, dobro dođe i mir.
Sa Domžalama je ranije potpisao ugovor do 2024. godine. Znalo se već tada da ga Slovenci planiraju zadržati i nakon karijere.
– Imam dogovor da čim završim karijeru, počinjem raditi u klubu. Već sada sa trenerom i ljudima iz Uprave sudjelujem u donošenju određenih odluka. Šta će biti na kraju, da li ću početi raditi kao trener ili direktor, vidjet ćemo. Idem stepenicu po stepenicu. Završavam uporedo UEFA-inu školu i uskoro ću dobiti A licencu. Trudim se da što više upijem znanja jer sada vidim koliko je kompleksan trenerski posao i da je u suštini igrač biti najlakše.
Kroz karijeru trenirali su ga brojni treneri. Četvoricu je izdvojio.
– Bilo je baš dosta trenera, od svakog sam nešto naučio, ali meni osobno je najveći užitak bilo raditi sa Ćirom Blaževićem, Stankom Poklepovićem, Simonom Rožmanom i sa Dejanom Đuranovićem. Pogotovo sa posljednjom dvojicom jer sada kada sam u godinama drugačije gledam na to sve.
Tokom prethodnih godina bila je priča o Ibričićevom dolasku u Premijer ligu BiH. Zvali su ga Željezničar, Tuzla City, Sarajevo, Velež…
– Prije nego što sam došao u Sloveniju konstantno se govorilo o tom povratku, nešto slično kao i sa Hajdukom. U dva-tri navrata sam baš jednom nogom bio u Premijer ligi, i mene je to privlačilo jer nikada ranije nisam tu igrao, otišao sam iz Podgrmeča rano izvan BiH i samo sam igrao po inostranstvu dalje… Ipak, na kraju se nije poklopilo i žao mi je zbog toga, ali sa druge strane ispalo je na kraju dobro jer su se ovdje u Sloveniji poklopile mnoge kockice. Otkrit ću da sam najbliže bio Željezničaru i Veležu.
Nema dilemu po pitanju toga koje je prvenstvo kvalitetnije.
– U Sloveniji je najveća prednost infrastruktura. Ovdje su stadioni odlični, skoro svi imaju reflektore, mnogo se pažnje posvećuje tome. Kod nas to i nije slučaj, znate i sami, međutim kvaliteta svejedno ima. Ali, kada se pogledaju nastupi u Evropi i rezultati, onda nije teško doći do zaključka koja je liga kvalitetnija. Slovenska je, ipak, bolja.
Svoju priču u reprezentaciji završio je nakon Svjetskog prvenstva u Brazilu 2014. godine. Danas u ulozi navijača pomno prati sve što se dešava.
– Ovo je jedna nova era, dolazi do smjene generacije, ali mi je kao navijaču žao što smo ušli u taj negativni niz. Idu kvalifikacije po kvalifikacije, nas nigdje. Ubijeđen sam da imamo kvalitet i da to samo treba posložiti. Selektoru i igračima treba dati podršku.
Mnogi se pitaju kako će reprezentacija izgledati kada se penzioniše Edin Džeko, njegov najbolji prijatelj.
– Poznavajući njega, njegov profesionalizam, želju i volju, on će biti na raspolaganju reprezentaciji sve dok bude igrao na visokom nivou.
Za kraj interesovalo nas je žali li za čim, je li mogao napraviti bolju karijeru?
– Ni za čim u životu ne treba žaliti. Moglo je biti drugačije da sam išao nekim drugim putem, ali sada da mogu vratiti vrijeme, sve bih isto uradio. Bitno je da karijera nije prošla pored mene i da sam igrao, a ne samo zaradio. A treba uzeti u obzir i odakle sam krenuo. Nije bilo lako iz jednog Sanskog Mosta doći do Hajduka, pa reprezentacije… Zbog svega toga kažem da ne žalim i da sam ponosan, poručio je Ibričić na kraju razgovora za Reprezentacija.ba portal.
KOMENTARI