Doktor se iznenada pojavio pokraj Willa i uplašio ga. Bio je elegantan i imućan, s nježnom bradicom. Iako se umirujuće smješkao, pjesnik je shvatio da stoji na sigurnoj udaljenosti od njega. Utješnim glasom liječnik je objašnjavao terapiju: pirjane šljive za pražnjenje crijeva, sočno meso da se olakša probava, živin sulfid i kada za znojenje kako bi se bolest očistila s kože. Doktor je upozorio i na minorne popratne efekte: nekontrolirano slinjenje, smrdljiv dah, krvarenje iz desni, drhtavicu i oduzetost. Naravno, beznadnim bolestima namijenjeni su beznadni lijekovi…, piše u knjizi “Orwell’s Cough” dr. John J. Ross, liječnik iz Brigham and Women’s Hospital u Bostonu i docent na Harvardu.
Posljedica sifilisa
“Orwell’s Cough”, zanimljiva i zabavna studija o bolestima 11 poznatih svjetskih pisaca, nedavno je objavljena u SAD-u. Pročitavši recenzije knjige u Telegraphu i New Scientistu, javila sam se dr. Rossu, koji mi je ispričao kako je došao na ideju da se pozabavi medicinskim dijagnozama književnih velikana poputShakespearea , Orwella, Jacka Londona, sestara Brontë…
– Moja knjiga “Orwell’s Cough” posljedica je epidemije sifilisa u Bostonu 2000. godine. Sifilis, kojim je 1945. godine bilo zaraženo pola milijuna Amerikanaca, postao je rijedak u SAD-u. Mnogo liječnika nikad nije vidjelo nijedan slučaj sifilisa. U bolnici, u kojoj sam tada radio kao specijalist za zarazne bolest, nekoliko pacijenata u sekundarnom stadiju sifilisa bilo je primljeno na liječenje, a da im pritom liječnici primarne zaštite nisu postavili dijagnozu – ispričao je Ross. Epidemija u Bostonu potaknula ga je da svoja predavanja o sifilisu obogati s nekoliko Shakespeareovih izjava kojih se maglovito sjećao iz doba studentskih dana.
– Obrisao sam prašinu s pohabanog primjerka “Riverside Shakespeare” i počeo listati. Sveti Bože, pomislio sam, pa tu je mnogo toga o sifilisu. To je potaknulo moju znatiželju i počeo sam dalje kopati. Upitao sam se je li tu veza između Shakespeareove spolne opsesije, tadašnjih tračeva o njegovim seksualnim nedaćama, grozne elizabetanske liječničke kure pomoću žive i bardova drhtavog rukopisa u kasnoj srednjoj dobi – rekao je Ross koji je svoju studiju o velikom književniku nazvanu “Shakespeare’s Chancre: Did the Bard Have Syphilis?” objavio još 2005. godine u časopisu Clinical Infectious Diseases.
– Shakespeare je bio bolesno opsjednut sifilisom. Osvrti na “neizmjernu bolest” bilježe se u njegovim djelima mnogo češće nego u radovima njegovih suvremenika. Shakespeare je bio poznat po svom promiskuitetu. Do danas je preživio trač o njegovoj uključenosti u ljubavni trokut u kojem su sve tri osobe razvile venerične bolesti, što je slično scenariju u njegovim Sonetima. Međutim, valja podsjetiti kako se u elizabetansko doba mislilo da su sifilis, gonoreja i herpes ista bolest. Shakespeare je mogao imati manje opasne bolesti poput gonoreje ili herpesa, ali je primao isti otrovni tretman na bazi žive kao i pacijenti koji su bolovali od sifilisa – pojasnio je Ross. U maniri detektiva, Ross je nakon Shakespearea počeo istraživati bolesti od kojih su bolovali poznati književnici.
‘Ubilo’ ga pisanje ‘1984’
Novinarku Jutarnjeg lista zanimalo je da li je istinita priča da je pisanje knjige “1984.” ubilo engleskog pisca Georgea Orwella koji je umro 1950., u 47. godini života?
– Da, to je istina. Orwell je bio lošeg zdravlja tokom većeg dijela svog života i zapravo je čudo što je i toliko poživio. Kao dijete imao je hronični bronhitis. Kad je odrastao, patio je od bronhiekstazije koja je vjerovatno bila posljedica toga što je pušio cigaretu za cigaretom te stalnih infekcija. Uvijek je bio mršav: bio je visok 190 centimetara, a nikad nije imao više od 77 kilograma. Preživio je četiri upale pluća i metak koji mu je prošao kroz vrat dok se borio u Španskom građanskom ratu. Kada je završio Drugi svjetski rat, njegova je žena iznenada umrla nakon jedne operacije, zbog čega je bio jako depresivan. Bio je, također, uvjeren da će London biti uništen u nuklearnom ratu, pa je svoga posvojenog sina i svoju sestru poveo sa sobom na škotski otok Jura kako bi bio što dalje od civilizacije – ispričao je Ross, koji se u knjizi bavio i engleskim književnicama, sestrama Charlotte, Anne i Emily Brontë.
KOMENTARI