instant fap

Sin poštara iz Bosanskog Grahova koji je promijenio svijet

Historiju ne mijenjaju samo veliki, bogati i silni. Mijenjaju je i oni mali, beznačajni, nepoznati ljudi koje se ponekad nađu u pogrešno vrijeme na prvom mjestu. Da je vozač Franza Ferdinanda znao pravi put kroz uske sarajevske ulice, za Gavrila Principa, sina poštara iz okolice Bosanskog Grahova, nikada se ne bi saznalo. Igrom sudbine, ovaj mladić, čiji su mozak isprali zagovarači rata iz Srbije, zapalit će Evropu u četvorogodišnji ratni plamen

Da li je Gavrilo Princip bio terorista ili patriota, pitanje je koje muči ovu zemlju već punih 98 godina. Iako u bh. javnosti postoje određene simpatije prema Crno- žutoj, dvojnoj monarhiji s kraljem i carem na čelu, činjenica je da je Austrougarska bila kolonijalna sila, koja je BiH posmatrala tek kao vojnu utvrdu za širenje na Istok, i kao rudnik sirovina za svoju razvijenu industriju. S druge strane, ubistvo trudne žene, bila ona supruga budućeg prvog čovjeka okupatorskog režime ili ne, može se samo nazvati terorističkim činom.

Gavrilo Princip je rođen 1894. u mjestu Obljaj kod Bosanskog Grahova. Ovaj “pasivni kraj”, niti jedan režim koji je vladao ovim prostorima, od rimskih vremena do danas, nije pretjerano zanimao.

To je sve uzrokovalo stoljetnu stagnaciju, zaostalost, izoliranost i siromaštvo. Iz ovoga se u pravilu javlja bijes, iz bijesa sila, a kada se to dvoje spoji, obično poteče krv.

Krv Gavrila Principa bila je vrela i bijesna. Mrzio je “gospodu”, velike austrougarske palate i izloge sarajevskih trgovina.

Nesuđeni oficir

Ipak, 1907. godine mladi Gavrilo došao je u Sarajevo kako bi upisao oficirsku školu  u Hadžićima. Zanimljivo je da će Princip sedam godina kasnije pucati u vrhovnog komandanta vojske kojoj je trebao služiti. Naime, slučaj je htio da je jedan od Gavrilove braće u novinama pročitao oglas u kojem austrougarska vlast nudi budućim vojnim kadetima besplatno školovanje, stan i hranu.

Otac budućeg atentatora vidio je u ovom oglasu jedinu šansu za svog sina, a završetak austrijske vojne škole značio je sigurnu vojnu karijeru, dobru državnu platu i sigurnost za cijelu porodicu.

Sudbina je i ovdje upetljala svoje prste. Na putu od Bosanskog Grahova do Hadžića, gdje se škola nalazila, otac i sin Princip svratili su do kućnog prijatelja, sarajevskog trgovca Pešuta, koji je Gavrilovog oca odgovarao od ideje da sina upiše u vojnu školu.

– Zar dijete da daš u zavod u kojem će se odroditi, postati dušmanin svom rođenom narodu? Ako nema drugog puta, onda je bolje da ga iz ovih stopa vratiš kući, pa da živi kao što su mu i dosad stari živjeli. Ali ako hoćeš da poslušaš mene kao prijatelja, daj ga u trgovačku školu; ona će mu prije nego ikoja druga donijeti hljeba i zarade, i to gospodske zarade –  navodne su riječi koje su promijenile i sudbinu porodice Princip, kao i sudbine cijele Evrope.

Dječaku iz Bosanskog Grahova nije se dopadala ideja da postane trgovac. Prezirao je i taj zanat kao i same trgovce, smatrajući ih zelenašim i nečasnim ljudima. On nije bio usamljen u svim razmišljanjima.

Zavjera u Beogradu

Tako je Gavrilo Princip upisao gimnaziju, ali mu škola nije išla. Ponavljao je razrede i bio ukoravan zbog pripadanja udruženjima koja su djelovala protiv Austrije i zagovarala pripajanje Bosne Srbiji. Izbačen iz Sarajevske gimnazije, počeo se školovati u Tuzli, ali ni tamo se nije istakao znanjem.

Bez znanja svoje porodice, Gavrilo Princip 1912. odlazi u Beograd, gdje mu, također, škola ne ide odruke i gdje s teškom mukom pokušava završiti gimnaziju. Bez mnogo novaca, ali s dosta slobodnog vremena, Princip i drugovi obilaze beogradske kafane, gdje su raspravljali o politici. U proljeće 1914. do njihovih ruku dospio je novinski članak u kojem se najavljivala posjeta prestolonasljednika Franza Feerdinanda njegovim trupama u Bosni. Gavrilo i istomišljenici, koji su sebe nazivali grupom “Mlada  Bosna”, odlučili su ubiti Ferdinada. Ne treba smetnuti s uma da je  među zavjerenicima snažan utjecaj imala tajna srpska organizacija “Crna ruka”, koje je vodio pukovnik Dragutin Dimitrijeveć Apis, inače organizator “Majskog prevrata” u kojem je 1903. godine ubijen srpski kraljesvki par Obrenović, te na vlast dovedeni Karađorđevići.

Apis je Principa i zavjerenike obučio kako da rukuju oružjem i nabavio im potrebne lažne dokumente. Dana 28. juna 1914. šest atentatora stiglo je u Sarajevo, vrebajući priliku za napad. Većina njih tresla se od straha, krećući se ulicama gdje se trebao pojaviti automobil s Sofijom i Ferdinandom. Bomba koju je bacio Nedjeljko Čabrinović kod Vijećnice nije pogodila cilj, ranivši tek nekoliko nedužnih prolaznika. Ferdinand, koji nije vjerovao upozorenjima svojih oficira da su brojni atentatori skriveni u masi, zatražio je da ga odvezu u bolnicu kako bi obišao ranjene građane.

Njegov službeni vozač je zalutao u jednu od sporednih ulica, gdje je slučajno i stajao  Gavrilo Princip koji nije gubio vrijeme. Tako je Sarajevo, ne svojom krivicom, po prvi put ušlo u historiju, a Evropu i cijeli svijet zahvatio je do tada neviđeni rat. Nakon pucnjeva 28. juna svijet više nije bio isti. Gavrila će se malo ko sjećati.

Spasile ga godine

Princip je uhapšen na licu mjesta, a ubrzo je i većina drugih atentora privedena. Na suđenju, koje je trajalo idućih pola godine, Princip je priznao namjere da ubije Franza Ferdinanda. Neki od atentatora su osuđeni na smrt vješanjem, drugi na dugogodišnju robiju. Gavrila Principa su od omče spasile njegove godine. Naime, prema austrijskim zakonim, na smrtnu kaznu su mogli biti osuđeni samo oni koji su tokom izvrđenja zločina imali navršenih 20 godina, a Gavrilu je za to trebalo tek dvadesetak dana. Ipak, Austrougarska je bila pravna država i ispoštovala svoje zakone, Princip je osuđen na 20 godina robije. Umro je u zatvoru Terezin, 28. aprila  1918. od tuberkuloze i s amputiranom rukom. Na zidu njegove memljive ćelije, pronađeni su stihovi: “Naše će sjenke šetati po Beču, plašeći gospodu”. Imao je 24 godine.

Teorija zavjere: Bečki dvor ubio Ferdinanda

Hoffburg, bečki kraljevski dvor i mjesto brojnih intriga, nije sa simptijama gledao na brak Habzburgovca Ferdinanda i  njegove supruge Sofije, žene slavenskog porijekla. Ferdinanad je pukim slučajem došao u priliku da postane car, nakon što je jedini sin   cara Franje Josipa stradao u nikada razjašnjenim političko – seksualnom skandalu poznat kao “Slučaj Mayerling”. Vrlo brzo nakon ubistva Ferdinanda i Sofije, njihova djeca su potpuno uklonjena iz  tokova u porodici Habsburg, te su vrlo brzo gurnuta u zaborav i razbaštinjena. U Beču niti jedna ulica, spomenik ili tabla ne evocira uspomene na dešavanja iz juna 1914. U austrijskim školskim udžbenicima nadvojvojvoda i njegova supruga se jedva spominju.

Porijeklo prezimena Princip

Analizirajući telefonske imenike u našoj zemlji, nismo našli više od desetak porodica s prezimenom Princip. Ono nije tako staro. Preci Gavrila Principa su se u 18. vijeku  iz Crne Gore doselili u okolicu Knina. Radili su kao turski graničari, te su tako dobili prezime Čeko. Vođa njihovog plemana bio je korpulentan i naočit čovjek koji se  voli lijepo oblačiti i kititi. Mletački trgovci, koji su ga susretali u Dalmaciji, nazivali su ga “Principal”, odnosno Gazda. Tako je i nastalo ovo neobično i rijetko prezime.

Umro je u zatvoru  Terezin, 28. aprila  1918. od tuberkuloze i s amputiranom rukom. Na zidu njegove memljive ćelije, pronađeni su stihovi “Naše će sjenke šetati po Beču, plašeći gospodu”. Imao je 24 godine.

Njegov službeni vozač je zalutao u jednu od sporednih ulica, gdje je slučajno i stajao  Gavrilo Princip, koji nije gubio vrijeme.

Krv Gavrila Principa bila je vrela i bijesna. Mrzio je “gospodu”, velike austougarske palate i izloge sarajevskih trgovina.

KOMENTARI