“Patnja zadaje bol samo zato jer je se bojiš.
Ona te proganja zato što bježiš od nje.
Ne moraš bježati. Moraš voljeti… Dakle, voli patnju.
Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje.
Okusi kako je ona u dubini slatka.
Predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom.
Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.
Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time”
Herman Hesse
KAD SU ODUZIMALI OČEVE
Preslabe je moći moja riječ, još je tanji njen trag na hartiji što se izdaje za misao. Premalen joj je domet, te stoga oprezno, s pobožnošću datoj osobi moje osjećajnosti, ostajem zbunjen pred bezbroj zabuna u koje se uplićem, nemoćan da nađem izlaz. Guši me i osjećaj vlastite pripadnosti tom kolektivnom portretu. Uzalud se pozivam i na moj osobni Dnevnik nerođenog, u kojem prepoznajem razloge, ali ne nalazim oslonac. Korijen moje “promašenosti” je dublji i doseže u doba koje nije naš početak i ne pripada nam osobno, dok smo još “majci pod pojas” i, stoga sklapam moj tajni Dnevnik i otkrivam novi – Dosje nevinosti, s intimnim ispovijestima Medihe, Alme, Dželaludine, Sadmira, Elvise i Azira… taj grupni portret s jedinstvenim naslovom i imenom: OTAC.
– Došlo je vrijeme našeg rastanka s ocem. Bolan i nikad iz mog srca neizbrisiv i nezaboravljen trenutak. Pri rastanku me je zagrlio, tako da i danas osjećam dodir njegove brade, riječima: “Halalite vi meni, ja vama halalim sve”, rekao je. Ko zna šta će se s nama dešavati i šta će biti. Mahnuo je rukom i nestao sa mojim tečićima prema šumi, nadajući se da tako stići na teritoriju koju drži Armija Republike Bosne i Hercegovine. Nisam mogao ni zamisliti da ga neću nikad više vidjeti i da će to biti naš oproštaj. Ostalo mi je srećom da još osjećam na svom licu dodir očeve brade, svjestan da će moji potomci o svojim precima saznavati na mezarju u Potočarima.
Sadmir Nurkić
*****************
– Dvanaestog aprila devedeset treće ubijen je moj otac. Na rukama moga amidže ležalo je njegovo mrtvo, oronulo tijelo. Tako je odvezen u bolnicu. Tako je s njim otišla i za vijek vjekova ugasila se moja vjera u ljude. Jer se ugasilo sve što je moju dječiju dušu do tada činilo sretnom. Nestalo je moga Babe! Ubili su ga, nije nestao, govorim pogrešno. Ubijen je! I s njim još, tih dana, sedamdesetak ljudi i to samo što su se drugačije zvali i na drugačija imena odazivali.
Nastojim da sanjam Babu, ali me san ne sluša, ne mogu da utičem na to stanje što je izvan naše kontrole. Šteta: Jednom sam ga samo sanjala kao u nekoj šumi, među drvećem i samo mi je rekao: “Šćeri, nije lako doći do dženneta”.
Mediha Mustafić
********************
– Tu su nam oduzeli Babu. “Čuvaj ih”, rekao je majci kad su ga poveli… I ovdje zanijemi Dželaludina Pašić. Nesta joj glasa. Osta bez avaza.
U bešici kraj nje začu se dječiji glas. Život se nastavlja, pomislih slušajući sad Dželaludininu bebu Lamiju kako nevino guguče kraj teško povrijeđene mlade majke, niz čije lice kao najsnažnijim fosom sjevera potekoše suze. Kroz njih se diskretno nazire prazan i leden pogled, ipak pun tuge.
– Kako su nas potrpali u taj kamion, zavrištala sam k'o sinja kukavica. Onako mala, sitna i slaba, sva sam se pretvorila u vrisak. Majka me je naposljetku toliko ošamarila da i danas osjećam taj njen očajnički udarac na licu.
Dželaludina Pašić
**********************
– Godinama je Alma Gobeljić, diplomirana pravnica rodom iz Sućeske, srebrenički kraj, ubijala u sebi i samu pomisao na susret sa Srebrenicom, bojeći se ponovnog susreta sa mjestom gdje je, na tako surov način, obilježen njen život. Svako od ovih ljudi nosi svoj bol. Alminih je više, ali najdublji je onaj što ga nosi tuga za rano izgubljenom sestrom Jasnom. Mami je, kaže, bilo najteže jer je ona držala prosut sestrin mozak na rukama.
Otac je nakon toga bio veoma zabrinut. Sjećam se njegovih suznih čiju, koje je skrivao od mog pogleda dok mi je kazivao o onome što se dogodilo i o tome kako će “sve biti uredu”. Sad vidim da je znao da ništa nije uredu, da neće ni biti.
Sad mi je dvadeset šest, kaže Alma. U ovom gradu imam posao koji je i bio motiv mog povratka, te živim neki novi život. Ali to neće umanjiti moju bol za gubitkom koji je u danima genocida zaokružen smrću mojih najmilijih. Neće moje sjećanje na bolne rastanke učiniti bljeđim. I neće izbrisati moju nikad prežaljenu želju da tad u onim šumama posljednji put, još samo jednom, zagrlim svog Oca. Sad žalim za tim njegovim pogledom, što nije mogao biti duži, intenzivniji, što nije bio potpun, kao pun mjesec, što je taj bljesak bio tako slabašan, a ne onakav kakvog sada želim – da ga bolje i jasnije upijem. Bezbroj puta sam uvježbavala taj dodir, taj pogled moga Oca, naprazno, ali s toliko predanosti kao kad se uvježbava važna uloga ili iskrena molitva Bogu, koga ne vidiš, ali osjećaš. Ali eto ostala mi je makar želja. Makar to…
Alma Gobeljić
*****************
– Te godine Srebrenica je bila džehennem. Nadali smo se da će makar neko čuti vapaj našeg ratnog radioreportera Nine Ćatića i učiniti nešto za naš spas. Ali, niko. Granate su padale šest dana. I taman kad su malo utihnule, majka je, konačno, skuhala ručak. Kako je samo mirisao taj bijeli hljeb u rerni šporeta, dok smo mi, djeca, s nestrpljenjem čekali da se ispeče i da nam majka podijeli pripadajući nam komad pogače. Odjednom je zapucalo, kao iz neba i zemlje. Kao nikad do tada. Samo smo shvatili da moramo bježati, jer su četnici već u gradu, a da se vojnici UNPROFOR-a povlače. Krenuli smo, a u rerni je ostao da se dopeče nepojeden, a tako željno očekivan majčin hljeb. I danas mi je žao tog hljeba.
Tu noć smo prenoćili kod očeve sestre. A sutradan… taj dan neću nikada zaboraviti. Tad sam se rastala od svog Babe, ne sluteći da će to biti posljednji put da osjetim toplinu očevog pogleda i zagrljaja. Rekao je da idemo u Potočare, a on će šumom prije nas stići u Tuzlu i tu će nas čekati. Prišao nam je, zagrlio nas i rekao da slušamo majku. I otišao. Krenuo je, i okrenuo se – kao da je znao da je to posljednji put da vidi svoje šestero jetima, koji će morati da se bore i idu kroz život vođeni majčinom rukom.
A moj Babo! Jedina nada mi ostaje da ga pronađu u nekoj od masovnih grobnica, pa da njegove kosti nađu smiraj tamo gdje su i ostali Srebreničani – u Potočarima.
Nermina Dautbašić
***********************
– Potočari su moja rodbina, kaže Azir Osmanović. Tu su moji Osmanovići, njih 193. Više ih je nego što ih je ostalo u životu. Teško sam podnosio taj svakodnevni susret s mojim najbližim. Dolazio svakodnevno na tu mrtvu prozivku, vodeći nijemi dijalog sa svojim bratom Asmirom. Imao je tek šesnaest godina kad je sa ostalima krenuo preko planine. Sa šezdesettrogodišnjim djedom Abdulahom, najstarijim među Osmanovićima. Sa amidžom, pronađena je samo jedna sedmina njegovog skeleta. Evo ih nanizani ko tespih, stotinu devedeset dvoje. Nije šala, cijelo jedno selo. Mirzet, Idriz, Refik… Idriz je bio hodža i moj uzor i danas. Prvi je na spisku među Osmanovićima.
Azir Osmanović
Autor teksta je Uzeir Bukvić, novinar, pisac i filmski autor iz Brčkog, sa adresom u Norveškoj.
KOMENTARI