Skandalozno: U njemačkom gradu prikazan film “RS: Borba za slobodu”, melem za nacionaliste

HomeVijestiBiH

Skandalozno: U njemačkom gradu prikazan film “RS: Borba za slobodu”, melem za nacionaliste

Školom za mlade u Srebrenici okupljaju učesnike iz cijelog regiona

 

Dokumentarac Borisa Malagurskog o RS naišao je na otpor u zapadnoj Evropi. Prebacuju mu se nacionalistička propaganda i poricanje genocida. Film je ipak prikazan u Frankfurtu.

Boris Malagurski (34) dočekuje publiku sa osmijehom. Iako ima uznemirujuće vijesti. „Prije pola sata je policija bila ovdje“, kaže srpsko-kanadski autor pred stotinjak posjetilaca u jednoj sali frankfurtskog hotela Mainhaus. „Na tren je izgledalo da neće biti projekcije“, kaže, neko je anonimno prijavio stvar. „Navodno je trebalo da se prikaže zabranjeni film”, prenosi Deutsche Welle.

Publika odmahuje glavom u nevjerici, poneko se smije. Svi u prostoriji znaju da film koji se prikazuje tog ponedjeljka uveče (31. oktobar) nije zabranjen – iako je krajnje kontroverzan. Malagurski nakratko drži publiku u neizvjesnosti. „Onda smo im objasnili pozadinu. Sada smo takoreći pod zaštitom policije“, obznanjuje sa smješkom.

Kina otkazuju projekcije

Gledaoci u sali znaju pozadinu priče, inače ne bi ni bili ovdje. Naime, prvobitno je planirano da se novi film Borisa Malagurskog „Republika Srpska: Borba za slobodu“ prikazuje u kinima. Ali projekcija planirana za 22. oktobar u Cinemaxu u Offenbachu otkazana je baš kao i termini u Stuttgartu, Düsseldorfu, Dortmundu i brojnim gradovima Švajcarske i Austrije.

 

To što se bioskopi redom povlače može se pripisati kampanji za bojkot koju vode mladi bosanski aktivisti. Oni Malagurskom prebacuju da je u dosadašnjem radu širio srpsku nacionalističku propagandu i prije svega da ublažava genocid u Srebrenici.

Za te aktiviste je već naslov novog filma provokacija. Republika Srpska je dio Bosne i Hercegovine skoro sasvim naseljen Srbima, nakon što je u ratu devedesetih godina nesrpsko stanovništvo sistematski progonjeno.

„Sad film teži da prikaže tu tvorevinu kao rezultat borbe za slobodu, iako je mnogo onoga što je doprinijelo njenom stvaranju utemeljeno na genocidu, progonu i silovanjima“, kaže Selma Jahić.Ona je preživjela genocid u Srebrenici i jedna je od inicijatora koji pozivaju na bojkot filma.

Kritičari nisu stigli da vide film

„Kako neko može da kritikuje film koji nije vidio?“, pita Malagurski, koji je ranije radio za ruske državne medije RT i Sputnjik. Naglašava da je pozivao kritičare da posjete projekciju kako bi sami stekli sliku. „Recimo novinari koji se stvarno interesuju za film mogu da ga vide. Ali djeluje mi da većina novinara ne želi da se udubi u temu.“

Zbilja, pozivi na bojkot se zasnivaju na traileru filma koji je objavljen u julu, te prije svega na dosadašnjem radu reditelja. U ranijim filmovima je recimo tvrdio da ima izvora prema kojima u Srebrenici – gdje je nakon pada grada u ljeto 1995. vojska Republike Srpske masakrirala 8.000 nenaoružanih Bošnjaka – nije ubijeno više Bošnjaka nego Srba. Ta lažna tvrdnja odavno je opovrgnuta, ali kod Malagurskog u filmu ostaje bez odgovora.

„Ko zna njegova ranija djela i intervjue, treba samo da sabere dva i dva kako bi znao o čemu se radi u ovom filmu“, kaže Selma Jahić.

Nacionalistička bajka

Ko želi da sam stekne uvid mora da ode na neku od redovnih projekcija. One se sada održavaju u daleko manjim salama. Oni koji unaprijed kupe kartu saznaju tačno mjesto samo par sati prije početka projekcije.

U Frankfurtu je u ponedjeljak stotinjak ljudi došlo u hotel Mainhaus gdje se obično održavaju konferencije. Malagurski prije projekcije djeluje kao bucmasti sunnyboy, u kariranom sakou pomalo podsjeća na televizijske zabavljače iz pedesetih godina. Zahvaljuje prisutnima za posjetu, zahvaljuje i Srpskom kulturnom centru iz Offenbacha za podršku.

To udruženje će pak kasnije na upit Hesenskog javnog servisa (HR) saopštiti da nema ništa sa organizacijom te večeri.

„Ovo je prilika da ispričamo našu priču“, kaže reditelj otvarajući projekciju. Stvarno će uslijediti priča – u stilu prave nacionalističke bajke.

Krajolici, patos, istorijski mitovi

Estetski „Republika Srpska“ podsjeća na putopis. Pripovjedač vodi gledaoce kroz bosanske gradove i krajolike, koji se predstavljaju širokim kadrovima i snimcima iz vazduha. Tu i tamo srpski reditelj porijeklom iz Bosne umeće tobožnje mudrosti poput: „Biti Srbin znači biti slobodan, i to je ono što drugima smeta.“

Krajolici i patos su ipak samo kulisa pred kojom Malagurski širi svoju verziju istorije Srba u BiH. Istoriju jednog potlačenog naroda koji je očuvao sebe i identitet samo zahvaljujući vojnom otporu i samoorganizovanju.

Republika Srpska se predstavlja kao rezultat te vijekovne odbrambene borbe protiv nadmoćnih neprijatelja (Turaka, Austrijanaca, Hrvata, Bošnjaka) i kao garant za preživljavanje Srba u Bosni. Da bi se izdržalo ovo šarenoliko, a ipak crno-bijelo prikazivanje, Malagurski poseže za trikom koji odlikuje njegov dosadašnji rad: masovno izostavljanje.

Zločini drugih

Malagurski izdašno predstavlja patnju koju su Srbi iskusili ponajviše u 20. vijeku. Ne pominju se pak brojni zločini počinjeni u ime srpstva. Od masakara nad albanskim civilima na Kosovu nakon pripajanja srpskom kraljevstvu, preko zločina srpskih četnika nad muslimanskim stanovništvom istočne Bosne u Drugom svjetskom ratu, sve do sistematskog protjerivanja nesrpskog stanovništva iz oblasti Bosne i Hrvatske devedesetih godina.

„Naš film ne stavlja zločine u žižu“, reći će Malagurski poslije za HR. Ali, dodaje, važno je shvatiti da je u Prvom svjetskom ratu trećina srpskog stanovništva stradala. „Srbi su bili žrtve užasnog genocida u Drugom svjetskom ratu. Da ne pričamo o patnjama pod austrougarskom i osmanskom okupacijom. Zašto je onda pogrešno ako tražimo da se uzmu u obzir naše žrtve u borbi protiv okupacije i kolonizacije?”

Zapravo se radi o nečemu većem od uzimanja u obzir. Pripovjedački fokus je možda drugdje, alifilm se izdašno bavi zločinima – drugih. Zanimljivo je da u dokumentarcu, koji toliko teži istorijskim dimenzijama, ne govori nijedan jedini istoričar. Malagurski nas pak uvjerava da su istoričari konsultovani pri istraživanju.

Genocid se ne negira

Nije mu nikako namjera da negira srpske zločine, naglašava reditelj. Naprotiv, kaže, u filmu se osuđuju zločini koje su počinili Srbi. I stvarno, mora se reći da film pominje genocid u Srebrenici, čak ga označava kao „zločin koji se ne može opravdati”. Nema negiranja, za koje Malagurskog kritičari često optužuju.

Autor ipak radije drugima prepušta da svirepost srpskih trupa iz ljeta 1995. nazovu pravim imenom. Umjesto da pripovedač govori o genocidu u Srebrenici, on tek utvrđuje da je Međunarodni krivični sud u Hagu zločin okarakterisao tako.

„Sud je rekao svoje, i ja to prenosim bez poricanja“, kaže Malagurski. „Nisam pravnik. Ali ne razumijem nesigurnost koja neke ljude tjera da u svakom razgovoru u Bosni uvijek pitaju da li je u Srebrenici bio genocid. To je određena vrsta nepovjerenja kojim ne želim da se bavim.“

Da se ne pomuti ukupna slika

Takva izjava je tipična za Malagurskog. Po njemu, nije problem u njegovom odbijanju da genocid nazove genocidom – i to u filmu kojem ne manjka jasnog pripisivanja krivice – već je problem u navodnoj opsesiji onih koji ga o tome pitaju. „Odlučno osuđujem sve zločine“, kaže Malagurski, „čak mogu da prihvatim kritiku da smo mogli više da pričamo o zvjerstvima srpske strane. Ali nema govora o tome da pravdamo ili umanjujemo (zločine).“

Misterija Borisa Malagurskog ostaje kako uspijeva da „osuđuje“ djela o kojima u prvi mah i ne priča. Takođe je misteriozno kako se navodna osuda srpskih zločina u Bosni ne kosi sa činjenicom da se Radovan Karadžić u filmu pominje tek kao borac za prava bosanskih Srba.

Onda je konsekventno – premda cinično – što su veliki dijelovi filma snimani u Višegradu. Pitoreskna varoš istočne Bosne sa svjetski poznatim osmanskim mostom preko Drine, upadljivo je često kulisa za ono što Malagurski govori. Ne pominje pak da je baš to grad u kojem su srpske trupe masakrirale stotine Bošnjaka još tri godine prije Srebrenice. Ni da je u ovom gradu vođen „hotel za silovanje“ u kojem su srpski vojnici mjesecima zlostavljali zarobljene Bošnjakinje.

Publika je oduševljena

Izostavljanje činjenica je dio koncepta. „Republika Srpska“ je filmski melem za srpske nacionaliste koji i ne pokušava da sakrije tu svoju funkciju. Efekat ne izostaje. Na kraju projekcije, više minuta traje aplauz za Malagurskog.

U diskusiji koja slijedi, gledaoci se utrkuju u pohvalama. Jedan čovjek traži da se film prikazuje u školama. Jedna žena kaže da redovno plače kada gleda filmove Malagurskog – jer je dirnu.

Malagurski je svojoj publici ispričao priču koju je ova htjela da čuje. Da je po njegovom, film bi trebalo da se prikaže u drugim njemačkim gradovima – ako se za to nađe prostor.

 

COMMENTS

WORDPRESS: 0
DISQUS: 0