instant fap
Naslovnicainmedia danas

Sloboda..

Sloboda..

Slobodu i dan kada je Sanski Most i njegovih nekoliko stotina napaćenih stanovnika dočekao, nakon neviđenog masakra, nikada zaboraviti neću. Samo o ovom i nekoliko prethodnih dana prije oslobađanja, u svojim dokumentarističkim memoarima sam zapisao preko 1000 stranica. Evo me ujutro 10. Oktobra 2014. godine. Listam požutjele zapise, slike, vraćam sjećanja, pišem, a ne znam kome i zašto… Pišem jer mi je lakše, pišem jer samo „zapisano“ ostaje onima iza nas… Ne znam odakle da krenem, od Laništa gdje sam sa ceste uklanjao bradate mrtve spodobe koji su zarobili moj grad, moj narod, moje djetinjstvo i sjećanje na njega, moju braću od Ključa do Novog čejrečili a sestrama i majkama dostojanstvo oduzimali… Možda od granice Ključa i Sanskog Mosta. Od Peći… Peče me još dim i vatra zapaljenih kuća, sijena, vozila, starih konjskih zaprega uz cestu, lešina svih vrsta od onih ljudskih do životinjskih…

Kasna je noć, ne znam više sa koje strane udara teška artiljerija. Ja pogledom pratim refleks u daljini, svjetlost – bljeska po bijelim stijenama Muleža ispod koga sam znao sabahom ribarski koračati i još češće zanoćiti. Vrte mi se slike Kuželja, Muhića, Alagića, Karabega, Bišćevića, ribara sa kojima sam upoznavao zelenu ljepoticu u tajanstvenoj klisuri između Peći i Muleža.

Nepregledna kolona odlučnih boraca Armije BiH, veliki broj Sanjana među njima. Zabrinuta lica, iščekivanje sreće u nesreći, sa mišlju šta ćemo svi zajedno dole zateći. Dvanaestogodišnji dječak iza mene ćuti, kći Hame Lasića iz Mahale –  do mene, isto ćuti. Papovka do njenih vrata, uz moju lijevu nogu UZI – 7,65. U gepeku žutog Mercedesa  banjalučkih tablica – arsenal… Iz suprotnog pravca juri veliko vojno vozilo – džip. Koči tik do mojih vrata, Dudak se dere kroz prozor: „Jesi li ti Kambere normalan ikako, sa civilima, civilnim autom u ovo grotlo, okreći nazad barabo jedna!“ Upoznali smo se neki dan u komandi 5. Korpusa. Kad normalno priča, galami. Razumijem, okrenem auto i nazad na konak u Ključ.

Jučer je Ključ oslobođen (15. Septembar). Vojska ni predahla nije, a već su na pravcima Mrkonjić – Sanski Most. Prijatelji me iz 7. Korpusa smještaju u stan iznad banke (zgrada preko puta gradske džamije). Ključ sablasno prazan, auto ne mogu zaključati, brava zaribala… Emir mi iz Sanice dobaci: „Da ako ga neko mazne, naćeš drugo auto usput…“

lovac

Ja braćo rahatluka, nekretnina, auta, traktora, stoke – svega do mile volje. U pravu su filozofi antike koji tvrde da je zapravo rat otac svih stvari i da od njega sve počinje Sreća Srba u našoj nesreći ‘92, u njihovu se još veću nesreću pretvorila ‘95…

alagić

U Vrhpolju smo… Čeka se na ulazu u grad… Bitke se vode za svaku ulicu… Arkanovci su tu… Išao sam prema rodnoj kući a znao da je nema, nadao se a ne znam čemu. Mehmed je iz drugog pravca išao prema Fajtovcima, ja prema Pobriježju. Svako prema svom uništenom ognjištu Kobna je poruka potpuno spaljenog i porušenog Vrhpolja…

1
2
3
4

Moj lijepi grad sablasno prazan, tih, na Gerniku Picassovu najviše podsjeća…

Neki kažu da smo malo uradili a mi kažemo da smo radili i podsjećamo ih na naše rodilište i ognjište kad smo u njega ušli 10. oktobra. Iskreni i pošteni će reći da je dovoljno…

Povremeno plač rijetkih susreta čujem. Još mi u moždanoj supstanci zvoni plač nad friškim kostima Bošnjaka… Znamo za Sasinu, ćutimo. Znamo za Keramiku, za grobnice, a do danas ne znamo zašto? Kod mosta na Zdeni stajem, gledam u čistu dijamantnu riječicu na čijim smo se izvorima napajali tradicije naših okupljanja pod crvenom zvijezdom. Pod istom onom koju su nosili četnički „JNA – oslobodioci“ Srebrenice od „Turaka“, što reče Ratko Mladić tog kobnog 11. Jula. ‘95.

Približavam se kući, sretan i tužan istovremeno. Stojim pred hrpom ostataka bivše rodne kuće. I tetke Hate kojoj su sina raskomadali – kuća je na hrpi i komšija Cerića, Jakupovića i Kambera preko vode i Drobića. I most su srušili.

Izvlačim karton od veš – mašine koju je mati prije rata kupila na rate, a nije koristila. Prali veš na Blihi, a mašinu čuvala za starost. Sad je ispod kamenja. Tražim štapove i stare role, uspomene na oca Kasima. Sjedim pred tužnom vrbom u dvorištu, tužan da tužniji biti ne mogu.  Ovdje se pisanje o ratu prekida, a nastavit će se kao što sam već obećao…

travnik šeh. mezarje

O ovom teškom vremenu ostat će da svjedoče – naši šehidi širom Bosne razasuti a upravo njima i našim hrabrim oslobodiocima sam posvetio ovaj kratki osvrt na dan kojeg su i oni zajedno s nama čekali, a dočekali ga nisu… Nek im je rahmet!

A oslobodiocima veliko hvala!

Asim Kamber

KOMENTARI