Ivana Marić ima pravo da ne vjeruje u Boga i u kišne dove. Ima pravo i da to javno izgovori. Čak ima pravo i da ismijava to, jer “nema prisile u vjeru”.
I njen posljednji status u kojem ismijava poziv reisu-l-uleme Huseina efendije Kavazovića da se uči kišna dova, nije sporan. Sporne su dvije političke reakcije na njen status. Prvo ona Naše stranke koja staje i zaštitu javne riječi Ivane Marić, a nakon toga i reakcija Naroda i Pravde kojom osuđuju objavu Ivane Marić.
Šta je reakcijom pokazala Naša stranka? Prvo, da je dosljedna. Ali samo onda kada treba podržati slobodu govora usmjerenu protiv muslimana i Bošnjaka. Stranka čiji predsjednik Edin Forto kaže da nije Bošnjak (dakako, ima pravo na to), ostala je nijema na desetine tekstova iz Zagreba i Beograda kojima se Bošnjacima i bosanskim muslimanima lijepi čičak terorizma i ekstremizma. Ne može se, da budem jasan, biti liberal samo onda kada se na udaru javnosti nađu navodni liberali, a ne onda kada se na udaru nađu oni koji ne pripadaju toj zatvorenoj skupini navodno otvorenih ljudi. Ne možete štiti Ivanu Marić od javnosti izazvanu njenim ismijavanjem kišne dove, a šutjeti kada, recimo, “liberalna” javnost predvođena raznim franjama, atakuje na gradonačelnicu Sarajeva zbog toga što pravi bajramsku baklavu.
“Sporni” status Ivane Marić je bezazlen. Više razotkriva nju nego što ugrožava osjećanja bilo kojeg muslimana. Naročito ne uznemirava one koji su ostali ostali čvrsti u svojoj vjeri i onda kad su bili logoraši (poput reisa Kavazovića). I zato su i reakcije javnosti na njenu objavu nepotrebne. Ali jedno je kada Ivanu Marić kritikuju ili brane novinari i slobodni građani, a drugo je kada to čine vladajuće partije. Vlast bi se trebala baviti strateškim stvarima i obezbijediti Ivani Marić da može slobodno biti ateista, ali i vjernicima da iznose svoja mišljenja i neslaganja. Ali onog trenutka kada se vlast svrsta na jednu stranu onda to više nije vlast, nego režim koji vrši pritisak.
Edin Forto je, recimo, kao ministar države Bosne i Hercegovine šutio kao zaliven kada je pored njega premijer Republike Srpske Radovan Višković kazao da je u BiH bio građanski rat. Forto će reći da ga ne zanima šta o Bošnjacima i Bosni i Hercegovini govori Milorad Dodik. Ali ga, recimo, zanima kada anonimni botovi, koji nemaju nikakvu moć, neopravdano (u ovom slučaju) napadaju toj stranci blisku analitičarku Ivanu Marić.
Sloboda govora iz ugla Naše stranke postoji samo onda kada je usmjerena protiv muslimana ili Bošnjaka. Tako je i njihova članica Miomirka Melank slobodno govorila kada je rekla da joj je preglasan ezan. Tako je slobodno govorio i Dragan Mioković (citirajući Damira Nikšića) kada je neistomišljenike iz bošnjačkog naroda nazvao “Bošnjevicima”. Ali kada se uzvrati uvredama, onda sloboda govora za Našu stranku prestaje. No, bez obzira na sve, Naša stranka je barem dosljedna kada je u pitanju odnos prema Bošnjacima i muslimanima.
KOMENTARI