Hiljade ljudskih kostiju, skeleti bez glava, razbijene lobanje… Jama Hrastova glavica jedna je od bezbroj masovnih grobnica Bošnjaka pobijenih tokom agresije. U njoj su žrtve iz logora Keraterm i Omarska ubijeni, bačeni u jamu, a onda, razneseni ručnim bombama. Nas saradnik, bosanskohercegovacki alpinista, među prvima se spustio u jamu uzasa te zajedno sa stranim i bosanskim ekspertima započeo mukotrpni posao izvlacenja onoga sto su nekada bili ljudi
NEKO CIJEPA DRVA. DOBRO CUJEM
udarce sjekire. Moje usi su se u ratu naslusale eksplozija granata i otvrdle na buku, ali ja i dalje jasno cujem kako neko u selu, selu sa srpskim zivljem, nadomak ulaza u jamu, cijepa drva. U Bosanskoj je krajini, pored Sanskog Mosta, Gornjeg Kamengrada, u Podvidaci, selo Glusci. U njemu neko cijepa drva, a pored sela, u sumi je jama Hrastova glavica. U jami su tijela ubijenih ljudi. Oko jame je pronadjeno dosta cahura i nekoliko metaka u stablima. Da li su ti isti ljudi, koje cujem kako cijepaju drva, mogli cuti pucnjeve i ubijanje ljudi pored jame? Otkud tom selu ime Glusci?
Onda je buka agregata nadjacala reske udarce sjekire u selu i donijela svjetlost u jamu. Trazio sam da svako jutro, prije mog ulaska u jamu, ukljuce agregat i puste struju do sest reflektora u jami. Vibracije agregata ce otkinuti moguce krusljive stijene u jami, prije naseg silaska, a ako se pojavi metan, reflektori ce ga “okinuti”. Za ugljenmonoksid nisam imao rjesenja. Pa sta?
Ulaz u jamu je toliko uzak da bi se dva covjeka zaglavila. Jedan moze proci. Spustam se mornarskim ljestvama koje smo postavili prije desetak dana. Tada sam se spustio uzetom do dna. Bio sam spreman na sve, ali nisam ocekivao da cu vidjeti toliko ljudskih lobanja niti skeletizirana tijela ubijenih. A dno jame, velicine tri sa sest metara, bilo je tada prekriveno desetinama lobanja sa rupom na potiljku i hiljadama ljudskih kostiju. Mehkog tkiva je nestalo. Tijela su bila u kontaktu sa zrakom. Proces truhljenja je davno okoncan. Nikakvog zadaha nije bilo. Samo, neka tegoba me tada pritiskala.
Pod od kostiju
Nakon tijesnog ulaza jama se siri. Lici na bunar. Kao da je ljudska ruka slagala kamenje i ozidala prvih desetak metara. Nakon toga kosa, strma platforma, ne vise od pet metara, i onda desetak metara prevjesne, krusljive stijene. Dva kamena, jedan od desetak a drugi od stotinjak kilograma, stoje zaglavljeni. Nad svakim sam zabio klin i osigurao ih uzetom. Na vrhu kosog dna jame postavili smo vjestacku terasu. Dasku “peticu” smo uglavili u pukotinu i klinovima i uzetom je fiksirali. Na njoj stoje dvoje petmetarske ljestve. I njih smo ucvrstili uzetom. Alpinisti bi rekli, a i speleolozi, da je to “viseci stand”. Zasto?
Mogli smo birati mjesto gdje cemo ih postaviti. Bilo bi to na kosti nogu, ruku, mozda na karlicu, ili na lobanju. Postavili smo ih u zraku, jer je dno jame potpuno prekriveno ljudskim skeletima. A jedan covjek ima 206 kostiju, pa ti racunaj. Pazljivo pregledam uze. Citavo je. Niko ga nije ziletom zarezao. Ljestve drze. Viseca platforma je cvrsta. Slijepi misevi vise na stalaktitima. Slijepi misevi… Sisari! Oni su mi rjesenje za monoksid. Dok su oni tu, nema ga. Voda curi niz zidove jame. Skeleti su u istom polozaju kao i sinoc kada smo izasli iz jame. Jedna trecina dna je nedirnuta. Ostali su izneseni na povrsinu i nalaze se u dva velika satora, u bijelim, plasticnim vrecama. Mirno je.
“Neka Eva krene”, govorim u radiostanicu. Eva, Elvira Klonowski, Poljakinja je i doktor antropoloskih nauka. Jedan telefonski poziv Amora Masovica je bio dovoljan da ona dodje u Bosnu. Iza nje silazi u jamu Rick Charrington, Amerikanac, antropolog. Njih dvoje su glavni. Bez njih se ekshumacija i eksaminacija (prepoznavanje skeleta) ne bi mogla obaviti. Nakon njih silazi krim-tehnicar, pa neko iz drzavne komisije za trazenje nestalih – Amor, ili Jasmin, Eso, Kemo, Sejo… Sejo Koso je, spustajuci se u jamu, prije nekoliko dana povrijedio skocni zglob i pomjerio fiksacione plocice lijeve noge. Tom istom nogom je stao na “pastetu” prije dvije godine, tragajuci za nestalim Bosancem. Tako ranjen, sa pola stopala, covjek se spusta u jamu. U jamu silazi i drugi alpinista, pripadnici ATJ FMUP-a, Tufo ili Kobac. Erkam je gore, na ulazu, dok sam ja u jami. Poslije se zamijenimo. Almir, zvani Teka, student, apsolvent Kriminalistike, dobrovoljno se prijavio da pomaze. Amor je odobrio i Teka je stalno u jami. Pomaze Evi i Ricku.
U jami je plus osam do deset stepeni Celzijusa, a vani je minus 15. U jami je cesto i Inspektor. Sve biljezi, snima, crta, pise, fotografise, zagleda, razgleda, nadzire i suti. Kazu mi da je njegova velika zasluga sto je ova jama pronadjena. Nece nista da kaze. Sve mu je sluzbena tajna. U Sarajevo je dosao, trazio alpinisticku opremu i nije htio da se vrati dok se nije uvjerio da cemo mi doci. “Dajte vi meni opremu. Spakujte mi je. Niko je nece dirati. Ne vracam se bez nje. Znam da cete vi doci, ali mi dajte opremu”, bio je uporan. Nije znao da cemo mi doci jer hocemo, zelimo i moramo. Ko ce pomoci ako necemo mi?
Paljena zica
U jamu je silazio i covjek iz Westendorpovog ureda, iz Haskog tribunala, novinar Reutersa, TV BiH… Do jame dolaze ocevi i majke i traze nestale sinove. Dolaze i sinovi da traze nestale oceve. Sestre, zene… Eva i Rick prebiraju po kostima, cipelama, odjeci, kopaju po zemlji i blatu i odredjuju mjesto i polozaj tijela. Tada prilazi krim-tehnicar, postavlja broj, znak, fotografira i tek se tad tijelo pakuje u plasticne vrece. Sta odredjuje broj zrtava? Kosti nogu, ruku, kicma… lobanja? Ne! nego trticna kost. Zlocinci znaju glavu uzeti kao trofej, trticnu kost ne. Uz tijelo, na skelet se stavlja sve ono sto ce pomoci identifikaciji: obuca, odjeca, licni dokumenti, zica. Zica? Zica! Neke kosti ruku su bile vezane zicom. Tankom, zeljeznom, “paljenom” zicom. Na rukama zica, a ni jedan sat, ni vjencani prsten na prstu.
“Prepoznatljiv rukopis zlocinaca. Zrtve su logorasi, civili. Uzeli su im sve”, objasnjava mi Amor Masovic. Nemaju sve lobanje rupu na potiljku. Neke su slomljene. Ako je metak usao na potiljak, rupa je pravilnog oblika a lobanja citava. Ako je metak usao sprijeda, kroz lice, usta, oci, i izisao bilo gdje kroz lobanju, ona se rasprsla. I drugi razlog ima sto su lobanje slomljene. Tijela su padala sa visine vece od 20 metara. Nakon toga zlocinci su bacali bombe. Pecinski ukrasi – stalaktiti i stalagmiti – osteceni su gelerima bombe.
Zbog sigurnosti trazio sam da se u jami ne pusi. I prvi sam to pravilo prekrsio. Prvih dana ekshumacije pronasli smo prazan novcanik i nekoliko dokumenata. Vozacke dozvole, licne karte, American kartice… Na njima imena: Mehmed Mesic, Hamdija Cehic, Nurija Crljenkovic… Kako je pronadjena ova jama? Inspektor je sutio i blijedo me gledao. Istrazni sudija zna, ali, po zakonu, ne smije nista kazati. Ali price kruze. Hasan R. prica da je na planini Kurevo augusta ‘92, u zbjegu, vidio i svojim usima slusao pricu jednog od prezivjelih: “Nabasao je na nas Ibrahim F., po nadimku Baja, sin Agana. Po rukama je bio izranjavan. Unezvijereno je pricao da je bio u logoru u Omarskoj, da je ukrcan u jedan od dva autobusa i da su krenuli nekud. U Bosanskom Novom su se zadrzali nekoliko sati i onda su istim autobusima krenuli nekud. Prepoznao je put prema Lusci-Palanci (tamo je isao kao navijac na fudbalske utakmice), prije nje su skrenuli s tog puta, vozili se malo uzbrdo i sa asfalta skrenuli na sporedni put. Onda su ih iskrcali, poredali ih u kolonu i natjerali prema sumi. On je tada poceo bjezati. Ranili su ga, ali je on bjezao i dosao do kuce nekog Srbina. Taj mu je dao hljeba i vode, rekao mu: ‘Ne smijem te drzati ovdje. Bjezi!’, i pokazao mu put do planine Gaidjik. Ni deset minuta nije bio sa nama. I jos je kazao da su s njim u autobusu bili Faik Padjen i Samir Music, zvani Dudin.”
Vreca 119
Ibrahim S. prica: “Objavi ti moje ime i prezime. Ne bojim se ja njih. Da sam ih se bojao, i ja bih bio u jami. Rekla mi je Rada R. iz Podvidace, nije ovdje, vani je. Rekla mi je jednom, jos ‘93, tad je bila u Njemackoj, da joj je majka pricala kako su u ljeto ‘92. bas pored ove jame ‘njeni’ pobili puna dva autobusa Muslimana. Jedan je uspio pobjeci i nabasati na nju. Bio je ranjen u obje ruke i u siprazju je kidao rukave plave kosulje i previjao rane. Majka joj je tada bila sa ovcama. Ponudila mu je da mu donese hranu, ali je on odbio i otisao. Kasnije je saznala da je naletio na njihovog komsiju Milana B., koji ga je ponovo odveo do jame, ubio i bacio. Nakon toga je bacio bombu u jamu. A babo me je jednom, dok sam bio mali, doveo do ove jame i rekao da su za vrijeme onoga rata, 1944, ubili i u ovu jamu bacili Ibragu Kalendera. Mucili su ga u kuci Stevana R. Taj je isti Stevan kasnije bio potpredsjednik Sreza u Lusci-Palanci. Ima sina Micu koji je pocetkom ovog rata bio kapetan u cetnickoj vojsci. Ranjen je na Grabezu.”
U jami Rick nesto govori. Eva prevodi, a mi se zgledamo. “Rick kazuje da je on, ovaj covjek, sto on drzi kost ruke, ljevak.” Po obliku, ili bolje reci po velicini kosti, Rick je uvjeren da je jedan od ubijenih ljevak. U Vijetnamu je dugo radio na traganju i ekshumacijama americkih vojnika. Pripremamo se za transport jednog tijela, a Eva i Rick zurno razgovaraju. Nakon toga ona je rekla da javimo Jasminu da su pronasli skelet znatno stariji od ostalih. Kosti su, necim samo njima znanim, ukazivali da skelet pripada muskoj osobi koju je smrtni cas zadesio prije nekoliko decenija, mozda i u Drugom svjetskom ratu. Da li je to Ibraga Kalender?
Ide teret! Vuci uze!, javio sam radiostanicom. Vreca sa skeletom ubijenog, oznacena brojem 119, krenula je prema povrsini. “Ima li jos?”, pitali su odozgo. “Ima!”
KOMENTARI