Sve je više nasilja nad djecom. Čistom, neiskvarenom, nevinom. Mnoga djeca u tišini pate, trpe. Ono što je najgore u svemu jeste da ih vrlo često zlostavljaju oni koji bi ih trebali voljeti, čuvati, paziti i braniti od svake vrste zla. Nažalost često nije tako. Roditelji su preokupirani samima sobom. Djeca im često postaju teret.
Samo u slučaju zlostavljanja djece puno je nijemih svjedoka. Svjedoka koji znaju šta se dešava u bratovoj, sestrinoj, komšijinoj kući. I ćute. Da se ne zamjere. Kada se desi da dijete umre od poslhedica zlostavljanja ili bude ubijeno prilikom zlostavljanja, tad progovore.
Gdje nam je nestala ljudskost. Briga i ljubav za bližnje, nejake. Kakvo smo to društvo monstruma postali?
Nasilje ima razarajući uticaj na djecu. Pored neposrednih rizika za njihov život i fizičko zdravlje, nasilje ugrožava emocionalnu dobrobit djece i njihovu perspektivu. Nasilje se, takođe, može prenijeti iz jedne generacije u drugu, jer djeca koja pretrpe nasilje mogu steći utisak da je takvo ponašanje “normalno” i društveno prihvatljivo.
Ne smijemo zaboraviti: nasilje je prisutno svuda – kod kuće, u školi, na ulici. Nasilje ne nanosi štetu samo djeci. Ono uništava samu srž društva i ima negativan uticaj na dobrobit porodica i zajednice.
KOMENTARI