Oni koji slučajno prođu ili maksuz dođu na sansku deponiju vidjeti će određeni broj pasa koji su na cesti ili se vrte oko dva privremena skloništa od kojih jednim (onim starim, sa plavom nadstrešnicom) upravlja SRCEZAŠAPU. Sasvim logično, postavlja se pitanje – dva skloništa, jedno kraj drugog, a toliko pasa koji lutaju naokolo.
Za sve koji su postavili ovo pitanje imamo potrebu ukazati na nekoliko činjenica koje se tiču rada Udruženja SRCEZAŠAPU.
Prostor kojim upravljamo se samo u šali i u nedostatku drugog termina može nazvati skloništem za pse. Zapravo, radi se o prostoru od 200 kvadratnih metara koji leži na tko zna koliko slojeva smeća i koji je prije šest godina, kada je donese Zakon o zaštiti životinja, ograđen da bi služio kao azil za pse. Nema struje. Do nedavno nije bilo vode, pa nam je općinska vlast izašla u susret i dovela cijev, ali sada treba uraditi šaht i priključak – na fotografiji se vidi kako trenutno dolazimo do vode. Unutar prostora je šest boksova u raspadu kroz koje se psi bez problema provlače, nekoliko pohabanih kućica i garažni šator. Osim betoniranog dijela na kojem su postavljeni boksevi, tlo je ugažena zemlja. O otrovnim isparavanjima i smradu deponije da ne govorimo.
To što smo postavili novu ogradu, veliku tendu koja štiti od sunca i kiše, te stiropor u boksove, to što smo kupili šator, što smo na puno radno vrijeme zaposlili veterinarsku tehničarku, to što redovno mjenjamo slamu i dva puta dnevno čistimo prostor, što oprašujemo pse, dezinficiramo sklonište, dajemo tablete protiv glista, liječimo od bolesti, sve je to samo Sizifova borba. Na 200 kvadratnih metara je smješteno oko 80 pasa, što tek okoćenih kučića, što zaigranih štenaca, što onih mladaca punih snage, a što odraslih koji se bore za prevlast. Zamislite kako izgleda kada 80 pasa treba da dobije hranu, a nema mogućnosti da se veliki fizički odvoje od malih! Zamislite kako liječiti pse od elementarnih stvari – od glista i krpelja – kada su svi skupa, kada ne postoji mogućnost da se novi psi koji dolaze sa ceste odvoje od starih! Možete li zamisliti koja je tu dnevna količina ugaženog izmeta koja se prikuplja lopatom i iznosi u kanti!? Na kraju, možete li zamisliti kako ovaj krljkljanac djeluje na mentalno zdravlje životinja!? Zapravo, mi smo iznenađeni količinom njihovog strpljenja, tolerancije, poštivanja i discipline. Jer, kad bi nas, ”racionalna bića”, strpali u ovakav geto, nismo sigurni da bi to funkcioniralo ovako kako funkcionira među njima.
I zato, ujutro kada naša radnica dođe na posao, da psi ne polude, ona ih pusti da se istrče – a gdje će drugdje nego po deponiji. Mi bismo voljeli da psi trče po ograđenim zelenim poljanama i šumarcima, da među tratinčicama ganjaju leptire i bubamare, ali toga na deponiji nema. Ni ograde, ni leptirova. Nakon sat vremena psi se počnu vraćati (na doručak) i do kraja radnog vremena, odnosno do 15.30h ”naši” psi su ponovo u ograđenom prostoru. Zna se desiti da dvoje ili troje ostane, ali, u odnosu na broj, mi smo zadovoljni. Eto, to je odgovor. Za ostale koji se motaju naokolo, ne odgovaramo.
Što se tiče ostalih (onih sa deponije), kao i svih napuštenih pasa na području općine Sanski Most, molimo građane za strpljenje. Naime, sve više ljudi nam se obraća sa molbom da dovedu leglo kučića ili kuju koja se treba okotiti, da sklone ispred kuće psa koji laje na prolaznike, ili jednostavno, da pomognu nekom napuštenom psu kojeg su pronašli. SRCEZAŠAPU je osnovano upravo sa tim ciljem – da pomogne svim psima. I zdravim, i bolesnim, malim i velikim. Ali, došli smo do kritične tačke i svaki novi pas je kap koja može preliti čašu. Jednostavno, više nema mjesta.
I zato ovo i pišemo. Zbog svih ovih razloga želimo HITNO, prije zime, napustiti deponiju. Tražimo novu lokaciju da izmjestimo pse sa ovog groznog mjesta. Prvenstveno zato što će se, ukoliko to ne učinimo, desiti pomor – što zbog (ne)higijenskih uvjeta, što zbog velikog broja na malom prostoru, što zbog nemogućnosti da se psi zaštite od hladnoće u postojećim uvjetima. Osim toga, građani Sanskog Mosta su svjedoci velikog broja pasa na ulicama – to što smo sklonili njih 80 je kap u moru i potrebni su daleko veći kapaciteti skloništa da bi rezultati bili vidljivi i da bi se rješio ovaj problem koji direktno pogađa sve stanovnike Sanskog Mosta.
Ali, objektivno, osim onih koji su nas podržali jednokratnim prilozima, nas je samo četvero koji smo svakodnevno u ovoj priči i koji dajemo sve od sebe – vrijeme, živce, novac i leđa – da sklonište funkcionira. Ne možemo sami rješavati ovako veliki problem koji se tiče svih i zato BUDITE SPREMNI! Ukoliko nađemo lokaciju, trebati ćemo vašu pomoć – najviše u radu, materijalu i u novcu. Ukoliko ne nađemo lokaciju…o tome ne želimo ni razmišljati.
Pitate se koji je prvi korak? Kako pomoći? Jednostavno – pišite na naš fb profil i lajkajte nas, a poziv na konkretnu akciju uskoro slijedi. Radimo na tome, ne odustajemo i vjerujemo da ćemo uspjeti.
Vaše SRCEZAŠAPU
foto: Samir Sinanović
KOMENTARI