Ručak je prilika da se, ma gdje bili, podsjetimo domaćih, tradicionalnih jela koje su pripremale naše majke, po receptima koji su se prenosili s generacije na generaciju, uvijek jednako i iznova izazivajući oduševljenje kod onih koji imaju čast da jedu kašikom, domaće, prirodno, naše.
Danas smo svjedoci da nam se sve češće nude različita inostrana jela koja naručujemo u otmjenim restoranima, iako svjesni njihove previsoke cijene i okusa koji ne prija uvijek našim nepcima. Bez mnogo muke i bez obzira na kulinarski staž koji imamo, možemo svakodnevno uživati u mnogobrojnim jelima na kojima su odrastali naši preci.
Možemo sami svojoj djeci pripremati ukusne užine za školu i učiti ih da se hrane zdravo i da ne prate trend gojaznosti s kojim se već decenijama muče mnoge, razvijene, zemlje. Dok nas upozoravaju da je u svijetu danas više gojaznih, nego pothranjenih i da su srčane tegobe koje prejedanje donosi posljednji alarm da promijenimo nešto u našem načinu ishrane, pozivamo vas da svoje korpe u tržnim centrima počastite domaćim proizvodima, a tanjire vaših najdražih napunite domaćim jelima. Jelo koje ste pripremili pomoću nekih uvoznih proizvoda neće biti jednako ukusno kao ono koje se sastoji od proizvoda s bosanskih livada, iz bosanskih proizvodnih pogona i koji imaju oznaku koju volimo: 387.
Begova čorba, kvrguša, bamija, sogan-dolma, punjene paprike, sarma, burek, musaka, zeljanica, japrak, livača, bosanski lonac, klepe, potkriža,… Šta ste posljednje poslužili za ručak ili onima koje volite?
KOMENTARI