Dok je tumarao po beogradskim redakcijama i televizijskim studijima, čekajući da ga primi neko ozbiljniji od Milomira Marića i tabloidnih prijestolničkih nacionalističkih drekavaca, vidjelo se, osjetilo se da laktaškom kabadahiji nisu sve ovce na broju, unatoč prividnoj, prpošnoj samouvjerenosti
Nije biblijski Kain ubio burazera Abela, kako to čitavu vječnost tvrdi alternativna historiografija, zato što je pričao/prepričavao stare, bajate viceve, nego je, uvjeren sam, ovaj drugi brat stradao jer je pričao glupe viceve. Nema starih i novih viceva, postoje samo glupi vicevi, i oni drugi, koji to nisu.
Milorad Dodik voli pričati, glupe, neduhovite, sirove viceve. Obaška što su prežvakani. On je uvjeren da je smisao vica u tome da u njemu na kraju Bosanci ispadnu glupi, a glavni dokaz njihove gluposti jeste što glupani vjeruju kako postoji Bosna i Hercegovina, iako ih on, pametnjaković, godinama uvjerava da je to besmisleno.
Star je, da stariji ne može biti, onaj vic o Muji kojeg je tokom safarija po Africi okružila grupa urođenika-ljudoždera. Čuli ste ga barem milion puta, ali nije ga zgoreg osvježiti.
Prepadne se dakle Mujo kad vidi oko sebe gologuze, izgladnjele kanibale i promumlja sebi u bradu: “Uh, sad sam najebao!” Utom mu se javi Dobri Duh i šapne: “Nisi najebao, ne boj se, samo im zaprijeti prstom, razbježat će se “. Posluša ga Mujo, podigne prst i zaprijeti urođenicima, a oni još više pomahnitali.
“Uh, baš sam najebao”, uspaniči se Mujo. “Ne, nisi, polako, priđi im i izderi se na njih”, opet ga posavjetova Dobri Duh. Prodere se Mujo na urođenike, oni hoće da eksplodiraju od srdžbe. “U, što najebah, gotov sam”, jedva izgovori. “Nisi, ne paničari, nego vidiš onoga u sredini, to im je poglavica?” “Vidim”. “E, priđi mu i pljuni ga”. Hrakne Mujo poglavicu posred čela, i javi se promukli glas Dobrog Duha; “Mujo?”, “Mm…oo… lii…mm”. “E, tek si sad najebao!”
Šta se u posljednjih 48 sati desilo sa predsjednikom Republike Srpske, kako je za relativno kratko vrijeme od preksinoćnjeg stoglavog zmaja koji trijumfalno riga vatru na sve vidljive i nevidljive protivnike, koji ukida jednu, a vaspostavlja drugu državu, danas na pres-konferenciji postao krotki, preplašeni, zbunjeni provincijski poltičarčić, koji drhtavog glasa, čita, zamuckujući, ranije napisano
saopćenje koje mu treperi u drhtavim šakama.
Jučer, dok je tumarao po beogradskim redakcijama i televizijskim studijima, čekajući da ga primi neko ozbiljniji od Milomira Marića i tabloidnih prijestolnčkih nacionalističkih drekavaca, vidjelo se, osjetilo se da laktaškom kabadahiji nisu sve ovce na broju, unatoč prividnoj, prpošnoj samouvjerenosti.
Šta se, zapravo, desilo Dodiku, zašto on, koji je mjesecima drnda i trubi kako ga baš briga za Ustavni sud i njegove odluke, jer će on tjerati po svome, a ne po njihovome, najednom ima pregršt (vrlo opravdanih i logičnih) apelecija za isti taj Ustavni sud?
Je li, da se vratimo Muji iz vica, on pogriješio što je slušao krive, licemjerne, samožive, podle savjetnike, ili je zajeb u tome što je, kad više nije imao koga drugog, jer sve je posljednjih godina
popljuvao, hraknuo na kraju krivog čovjeka. Onoga poglavicu iz Beograda, koji se nije htio miješati dok je samo prijetio prstom i vikao okolo….
Senad Avdić
KOMENTARI