Od kad sam fasovao ovaj šećer, počeh se „strogo“ pridržavati određene hrane po savjetima doktora, ali i mnogih sveznalica. -“Dobro je ovo, nemoj nipošto ono itd, itd…”
Uglavnom malo mesa, a više povrća i to onog što sam izbjegavao čitav život.
Od mahuna spa'ne sve, pa normalno i šećer. Tako i večeras, nakon dužeg vremena na red za lakšu večeru dođe i sardina.
Kažu:
– ” Zdrava samo tako,
znaš
omega 3.”
Interesantno, ali čim uzmem konzervu u ruke počinju navirati sječanja iz onih davnih vojničkih dana ili kad sam kao uzoriti Titin omladinac išao po ORA ( za one mlađe – omladinska radna akcija).
U vojsci sam bio inžinjerac, non stop po terenima, nekim vukojebinama po čitavoj Bosni, a glavna hrana je SDO (opet za one mlađe – suhi dnevni obrok). U kutiji dobiješ dvopek čvrst ko stijena, ledeni čaj u prahu zapakovan u neku aluminijsku kesu i dvije konzerve. To su goveđi ili ovčiji narezak i obavezno sardina.
Konzerva bijela od nepoznatog materijala i bez bilo kakvog natpisa. Ni ime proizvođača, niti godina proizvodnje. Govorilo se da su stare deset, pa i dvadeset godina, ali to vojnici nikad nisu saznali. Samo se nagađalo, najviše po ukusu, a ukus uvijek isti.
Da li zbog gladi, mladosti ili kvalitete ribe, ali te „stare“ sardine bile su odlične. Još ako se desi da imaš crvenog ili bijelog luka, onda su bile fantastične.
Uz to, trebao si se namučiti da otvoriš sardinu, pa još i više izgladniš.
Otvarala se posebnim malim nožćem ili kako su ga zvali ključem. Mali ključ za konzervu. Dok otvoriš sardinu dobiješ žulj na prstu, ali je smiješno što mnogi nisu znali koristiti taj mali jednostavni izum.
Ipak, najveći problem što se ključić po običaju uvijek gubio i bio je najtraženija stvar.
Često se desilo da niko nema ključa i onda samo gledaš u konzervu koju ni kamenom ne možeš otvorit. Ili bude samo jedan ključ, pa dok dođeš na red, vrijeme za doručak isteklo i u oba slučaja ostaješ gladan.
DOBRA STARA SARDINA.
Danas je sve drugačije.
Sardine upokovane u kutije sa reklamnim slikama, konzerve od nekog pozlaćenog materijala, a otvara se prstom.
Baš jednostavno.
Ne treba tražiti kljuć.
Alii nema onog ukusa, kao one od 20 godina.
Jedem ja nju, a ona jede mene.
Valjda je barem spao šećer.
Edin Aganović
KOMENTARI