instant fap

Što je cijena Lagumdžijina ostanka u vlasti?!

Pristajanje na ultimatume tandema Dodik-Čović, lider SDP-a, zbog osobnog ostajanja u sedlu vlasti, ne preza ni od žrtvovanja same države. Jer, kako drugačije shvatiti sve ono što Lagumdžija potpisa ili to ovih dana namjerava učiniti… Ali, neće uspjeti. Preživjela je ova zemlja i sve prethodne, preživjeti će i velikog „integralistu“ i njegovu „brigu za čovjeka“

Slavo KukićPiše: Prof.dr. Slavo KUKIĆ

Javnost je, dojam je, šokirao prošlotjedni „rasplet“ bh. političke krize. Apostrofiram ovo „rasplet“ jer bi on mogao biti uvod u novi zaplet – i s dalekosežnijim društvenim i političkim posljedicama. O tome, međutim, nešto kasnije. Građani su, da ne duljim, a u istoj mjeri i predstavnici političke klase, očekivali smjenu kadrova SDP-a u državnoj vlasti – ministra vanjskih poslova i zamjenika predsjedavajućeg državnoga parlamenta – a potom i uspostavu nove parlamentarne većine na razini BiH u kojoj neće biti ni njihove političke partije. Na to je, pošteno govoreći, upućivalo i ukupno događanje koje je prethodilo parlamentarnom rašomonu. Već nekoliko mjeseci, naime, Dodik nije ostavljao ni trunke mogućnosti za eventualno odustajanje od glasovanja o zahtjevu za smjenom ministra Lagumdžije. Zahtjevu se, potom, a nakon razlaza na federalnoj sceni, bez ostatka pridružio i lider SDA koji je paketu za odstrijel dodao i njegova partijskog sudruga na vrhu državnog parlamenta. Doda li se tome potpora koju su Dodik i Tihić osigurali kod drugih političkih partija u državnom parlamentu, smjena Lagumdžije se doimala gotovo pa tehničkim pitanjem.

DEPO PORTAL-Zlatko Lagumdžija
Što bi mogla biti cijena najnovijeg Lagumdžijina zabijanja nosa u pijesak kako bi zadržao političku moć? Već odavna nije sporno da je dezintegracija i destrukcija države ambicija i Dodika i njegova mostarskog dvojnika. Jasno je, potom, i da je lider SDP-a ovu stranku definitivno odveo s puta ideje socijaldemokratizma. I da se o njoj sve manje može govoriti kao partiji socijaldemokratske tradicije, a sve više kao zaštitniku jednog parcijalnog, u konkretnom slučaju etničkog interesa. Pristajanje, međutim, na ultimatume tandema Dodik-Čović lider SDP-a, zbog osobnog ostajanja u sedlu vlasti, ne preza ni od žrtvovanja same države.

 

Ovdje, međutim, nikad ne reci nikad. Iz teorijske perspektive, hoću reći, ničeg logičnijeg od suda da će se zahtjevu za smjenom kadrova SDP-a pridružiti i HDZ. Uostalom, SDA je stranka istog svjetonazora a SDP bi, potpuno suprotno, barem što se njegova programa tiče, trebala biti strateška prijetnja i jednoj i drugoj. Takvo se opredjeljenje, uostalom, dalo nazrijeti i uoči lokalnih izbora. Kako će se, pojašnjavao je Čović, u vezi s istaknutim zahtjevima opredijeliti HDZ, ovisi isključivo o opredjeljenju bošnjačkog biračkog tijela na lokalnim izborima. Dade li ono legitimitet Tihiću i njegovima – a ta vrsta potpore je bila jasna i neupućenima – ignoriratiga neće moći, niti će htjeti, ni HDZ. I obrnuto, povjerenje birača SDP-u, a lider HDZ je znao da ono izostaje, na isti će odnos natjerati i HDZ. Jer, posljedice suprotnog ponašanja je, pojašnjava, na svojim plećima osjetio baš HDZ kao „legitimni“ predstavnik Hrvata.

Ishod izbora, dakako, nije ostavio ni trunke dvojbi u vezi s tim tko je stvarni pobjednik. No, on nije odredio i ponašanje „legitimnih predstavnika“. Dapače. U državnom parlamentu Čovićevi podržaše smjenu ministara „bošnjačkih izbornih pobjednika“ – onih, kako imaju običaj tvrditi, koji imaju legitimitet za nacionalno predstavljanje. Što se to odjednom dogodi? Ništa specijalno. Čović je Sulji – i to je javno priznao – na stol bacio sporazum kojeg, ne tako davno, s njim potpisa lider SDP-a. I koji, nije tajna, u prvom koraku uvodi etničke izborne jedinice a potom, kako stvari stoje, i treću federalnu jedinicu. No, za tonije naišao na razumijevanje kod svoga prirodnog saveznika i učinio je ono što je, hvala ti Bože, u „interesu vlastitog mu“ naroda – podržao onog tko mu takav scenarij jamči.

Cijena Čovićeve potpore velikom Vođi je, prema tome, obznanjena – ti meni etničku segmentaciju biračkoga tijela, a potom i neku novu Herceg-Bosnu, ja tebi potporu da se održiš u sedlu političke moći. Što, pak, ta cijena znači? Iz moje perspektive, primjerice, ona je najzornije moguće objelodanjivanje odustajanja od građanske – socijaldemokratska je već i zaboravljena – i prihvaćanje uloge etno-nacionalne, u konkretnom slučaju bošnjačke partije. Ali, time se priča ne završava. Pristajanje na Čovićeve uvjete je pristajanje i na dalje slabljenje BiH i jačanje njezinih etnički teritorijaliziranih entiteta.

A što je cijena Dodikova odustajanja od zahtjeva za smjenom Zlaje – onog istog kojeg mjesecima, pa ni samo koji dan prije zasjedanja državnog parlamenta – ni Mile ni njegovi ni u podtekstu nisu dovodili u pitanje? Nije vrag da je Mile shvatio kako to ne bi bilo dobro – ni za ideju u ime koje on i Lagumdžija sve ove ove „žrtve podnose“, ni za bh. državu i društvo. A upravo takvim objašnjenjima građane ove zemlje prethodnih dana zasipaju i prvi čovjek SDP i njemu najodaniji s najvišeg trona zajedničke im partije.

Sve to, dakako, ne znači da im siroti narod, usprkos svemu, i ovaj put ne bi povjerovao. Problem je, međutim, što je o cijeni privremene poštede velikoga Vođe – baš privremene, jer da zahtjev nije adaktiran prije koji dan lidera SDP-a podsjeti i predsjednik Narodne skupštine RS-a – ovih dana progovorio i njegov „progonitelj“. U momentu, naime, kada ova analiza ugleda svijetlost dana na sceni ćemo već imati novi susret „socijaldemokratskog dvojca“. A na njemu bi se, obznani Mile, trebali operacionalizirati njihovi nedavni banjalučki dogovori – uvezi s Izbornim zakonom, Vanjskotrgovinskom komorom, Zakonom o državnim službenicima, Visokim sudskim i tužiteljskim vijećem, pa i još ponečim. Što najavljena operacionalizacija znači teško je reći. Temeljem, međutim, od Dodika obznanjenog, već danas je izvjesno da se dogovorenim zahvatima u oblasti tužiteljstva želi zadati smrtni udarac bh. pravosuđu. Dogovoreno je, pojašnjava Mile, da se iz ingerencija Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća izvuku nadležnosti vezane za tužiteljstva i „da se izbor tužitelja za različite nivoe vrši na tim nivoima“. Ili još preciznije, da sve tužitelje u entitetima – a po istoj logici i u županijama i općinama – imenuju njihovi parlamenti, skupštine i vijeća, a ne Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće. Što to znači nije potrebno pojašnjavati. Ukratko, eliminaciju države u jednoj od rijetkih oblasti u kojima je, pa koliko-toliko, još uvijek ima.

U Banjaluci dogovorenom, budući je Dodik deal sa svojim drugom ciljano „provalio“, iz sarajevske „socijaldemokratske“ centrale se pokušavaju pripisivati potpuno drugi epiteti. Operacionalizacija dogovorenoga bi, vele, trebala rezultirati boljim uvjetima života, boljim zakonodavnim okvirom, pojednostavljivanjem procedura kako bi se kreirao privlačniji ambijent za strane ulagače, nema što nije. Što bi se reklo – bacanje magle u oči da čovjek ne povjeruje.

DEPO PORTAL-Milorad Dodik i Dragan Čović
Cijena Čovićeve potpore velikom Vođi je, prema tome, obznanjena – ti meni etničku segmentaciju biračkoga tijela, a potom i neku novu Herceg-Bosnu, ja tebi potporu da se održiš u sedlu političke moći… A što je cijena Dodikova odustajanja od zahtjeva za smjenom Zlaje – onog istog kojeg mjesecima, pa ni samo koji dan prije zasjedanja državnog parlamenta – ni Mile ni njegovi ni u podtekstu nisu dovodili u pitanje?

 

Neovisno, međutim, o načinu na koji se prosječnog građanina želi izmanipulirati, elementarnim se nameće pitanje što bi mogla biti cijena najnovijeg Lagumdžijina zabijanja nosa u pijesak kako bi zadržao političku moć. Već odavna nije sporno da je dezintegracija i destrukcija države ambicija i Dodika i njegova mostarskog dvojnika. Jasno je, potom, i da je lider SDP-a ovu stranku definitivno odveo s puta ideje socijaldemokratizma. I da se o njoj sve manje može govoriti kao partiji socijaldemokratske tradicije, a sve više kao zaštitniku jednog parcijalnog, u konkretnom slučaju etničkog interesa. Pristajanje, međutim, na ultimatume tandema Dodik-Čović lider SDP-a, zbog osobnog ostajanja u sedlu vlasti, ne preza ni od žrtvovanja same države. Jer, kako drugačije shvatiti sve ono što Lagumdžija potpisa ili to ovih dana namjerava učiniti – prihvaćanje etnosegmentacije biračkoga tijela, uništavanje pravosudnog stupa bh. državnosti i tko zna što još sve ne.

Ali, zanima li koga moj stav o tome, neće uspjeti. Preživjela je ova zemlja i sve prethodne. Preživjeti će i velikog „integralistu“ i njegovu „brigu za čovjeka“.

Stavovi u ovom tekstu izražavaju autorovo lično mišljenje i ne predstavljaju nužno uredničku politiku našeg portala.

KOMENTARI