Tišina moga groba

Tišina moga groba

Grob. Kabur. Moja posljednja adresa. Iz mjesta gdje je nekad junački kucalo ono moje bosansko, sansko srce, na tom mjestu sada niče trava. Zelenim se proljećima, cvjetam ljeti, gasi me jesen, a zima prekriva zaboravom.

Od mojih kostiju tek je prah ostao, a bio sam nekad snažan, hrabar, neustrašiv. I ne, nikad nisam svoj prag u tuđoj avliji branio; ubiše me na djedovini mojoj, na onom komadu zemlje koju je djed ocu mom ostavio, a ja živio za dan kad ću isti dar predati onom ko mi lozu nastavi. Ali, moja loza nije nastavljena. Izbrisali su moje prezime iz svih budućih spiskova rođenih. Nisam poživio dovoljno da zavolim, da poljubim, nisam dočekao da mi neka mila djevojka u čiju bih se stidljivost zaljubio, rodi djecu, porodicom da postanemo.

Moji vršnjaci, odrasli ljudi danas, sjećaju me se s ponosom. Vele da sam bio među najhrabrijim sinovima naše zelene ljepotice Sane, naše vazda svojatane, a nikad pokorene Bosne, mojih roditelja koji su prašinu s mojih kostiju brisali dok su me u nijemoj hali iz hrpa kostiju skupljali, iz svega što je ostalo od nas kojih više nema. Izdahnula je majka na očevim rukama kad je zasvjetlucala među kostima hamajlija koju mi je u dlan stavila, onog dana kad me je posljednji put živog vidjela.

Nije znala gdje je vode, nisam znao kome ostajem. Ali, ostati sam morao. Djedovu hašlamu i očevu jabuku da od zla odbranim. Imali su moji stari običaj neku voćku u avliji posaditi, kad bi im se muško dijete rodilo. Iza mene ništa nije ostalo da diše. Moje voćke nema, niti ima iko ko bi joj plodove brao. Sana i dalje zeleni. Donese mi vjetar poznate mirise, pomiluje mi kiša obraze kojih više nemam, dođe ljubav do srca kojeg više nemam pa zaboli duša koju su mi uzeli.

Ugašeno prezime, neposađena voćka i pusta avlija – ništa drugo nemam, a ni mene niko nema. Kad mi je komšija komšiju odvodio, tješio sam se da im se ništa loše ne može dogoditi. Bit će sigurni, govorili su. Bit ćemo sigurni, vjerovali smo. Vjerovao sam i ja, sve dok zlokobno kucanje nije odjeknulo i na mojim vratima. Bosonog, golobrad, srca neispunjenog mržnjom, uma neotrovanog zlobom, posljednji put sam koračao putevima svoga djetinjstva. A pucanj nije pogodio srce. U leđa, u leđa su mi pucali. I dok sam Bogu na sedždu padao, ni straha ni bola nisam imao.

Svoju krv sam u svojoj avliji pustio. I ne, nikad nisam svoj prag u tuđoj avliji branio.

KOMENTARI